moj otac je uvijek grubo s nama razgovarao. što je stariji to ima manje živaca, to se više dere i vrijeđa ako nije sve po njegovom. što da kaže, nije on loša osoba ali da je teško s njim kao roditeljem i (pretpostavljam) mojoj majci s njim kao mužem, jest. misli sve najbolje ali način na koji to izražava mu je.. u kurcu
međutim još lošija stvar je što sam ja u osamnaest godina života s njim usvojila jedan strašno agresivan ton kad govorim, bilo koje sastavljanje više od tri i pol rečenice u mojoj izvedbi zvuči kao napad. i još se k tome derem, a ne registriram uopće da se derem.
moj muž također, jedino što se on ne dere toliko često, i toliko puta plane svađa uporavo jer nam se onaj drugi obraća tim tonom koji, naravno, raspizdi i drugu osobu bez obzira o kakvoj je nebitnoj gluposti riječ, pa se posvađamo zbog gluposti.
a najtužnije je, kad sam otišla od doma, obećala sam si da neću tako.
i moje dijete živi s nas dvoje takvih, i sluša i upija, a ja ne znam kako to riješiti.. kako smiriti taj ton. trudim se, godinama se trudim, ali ne ide. ne čujem sebe samu dok ne vidim reakciju drugih, a i onda to traje par minuta i opet se moja dikcija vrati na staro deranje. naravno da ne psujem i ne vrijeđam svoje dijete, ne derem se na njega - ali čuje naše razgovore s drugima
a ponekad kad me i bebi iznervira i isfrustrira, i čuje frustraciju u mom tonu i premda sadržajem nisu to ružne riječi i nisu mišljena kao deranje, svejedno vjerojatno zvuči tako.. puno grublje nego što bi trebalo.
ne znam uopće kome se obratiti za pomoć tu, psihijaru, psihologu? ili fonetičaru, logopedu, otorinolaringologu? nekome stotom?