[Elysium]

Po povratku u grad gdje tramvaji rade svoje krugove baš kao i na onoj smanjenoj maketi (osim što su makete lišene razbojstava, političkih prosvjeda i sličnih izmišljotina), razmišljao sam, uz pomoć svoje najbolje prijateljice, nije li simpatična Iva bila tek novo ime, prijeko potrebno?
A onda opet, nije baš da sam pamtio imena još onih nekoliko ostalih...
Više sam ih pamtio po gradovima...
Velika Gorica...
Bjelovar...
Ha sad, ni taj kriterij me baš nije proslavio, nekako mi slovenski gradovi baš i nisu ulazili u uho?
Slijedećih nekoliko tjedana trudio sam se sve svesti na zajednički nazivnik, ali neki opasni brojevi su se vrzmali pred očima, a ponekad bi zašli i u snove. To s imenima se pokazalo kao jako loš predznak, kao u horor filmovima kada naoštrene zube iskezi onaj lik od kojeg ste se tomu najmanje nadali. Još je najbolja prijateljica pokušavala u meni prizvati sveca, ili barem kakvu-takvu dobričinu, zbog neslavnog rezimea s Ivom, ali nekako je imala čudne tehnike...
- Dakle, iz Velike Gorice je... Kako se preziva? Nađeš je preko Neta...
Kažem vam, tehnike su joj bile kao u petokolonaša...
Ne znam joj prezime...
Kome su još potrebni ti suvišni podaci...?
Jao...
Kuda ide ovaj svijet? A ja sve prepun čvaraka u ofanzivi, u tom Bezimenom Jurišu na instant-konzumiranje.
Bojim se neke teže riječi...
One sramne...
Dođe mi žao, jedna sjeta za onim vremenima naših djedova. Široka kukuruzna polja, duge ravne ceste i raspela na raskrižjima, komad zemlje u Novoj Rači i komad srca u jednoj djevojci. Ljubavi se nisu mijenjale, tim skliskim jeguljama ni privreda ni vjera, ni socijalizam, a ni danas kapitalizam (barem po voznom parku kojeg susrećem po gradu) nije mogao stati na kraj. Ali, ispravite me ako griješim, nešto mi govori kako je moj djed znao ime svoje drage, u cijelosti, u one dane kada je usne upoznavao s onom Najvažnijom Funkcijom.
U redu, nije bila moja draga...
Al' svejedno...
Nije da sam spavao tih večeri...
Ljubio sam...
Naposljetku, prebacim krivnju na ramena svoje Kraljice, ionako više ne dijelimo tajne među sobom. Za svoje nedostatke i slabosti nerijetko okrivim Nju.
Ma, kriva je već po milijun optužnica...
Parničimo na sudu neprestano već mjesecima...
I svaka presuda u moju korist...
A moj odvjetnik, sav u čudu, gleda mene uplakanog...
I ništa mu nije jasno...
Ma, nije ni meni, odvjetniče...
Mnogo toga...
Za kaznu me sustignu fotografije koje sam dao na razvijanje samo zbog onog vjenčanja mog najmlađeg bratića, ali ne mari negativ filma što je pri kraju i desetak snimaka, nešto više, sa zadnjeg pohoda na Novalju. A sve nasmiješena lica, sve u idiličnoj euforiji prije i poslije poljubaca. Nisu imale snimke na što sumnjati. Danas dočaravaju samo ono što je bilo. Ali, barem nije bilo fol ili lažno. Ako ih ne spalim, biti će podsjetnik.
Kako nije bilo lažno...
Na poleđinu možda naškrabam ime...
Iva...
Bez brige, lutko, nisam...
Niti namjeravam...
Ime koje ispisujem po papirima svojeg života glasi ipak drugačije.
Moja S...
I još pet slova nakon...
No, dosta više za večeras o tim Udaljenim Ljubavima, nije mi i noćas potreban mokar jastuk. Dosta je tih otapanja glečera.
Sjećam se bake kako je znala reći (ili je to rekla tek jednom?): ˝Pazi, sinko, na te izvore podno obrva. Pazi kome daješ piti... Jer i oni znaju presušiti.˝
Pitam se...
Bako, čemu takve laži...?
Barem tih kapljica ima zanavijeke...