[trebor]

Ezofagektomija sigurno spada u red najzahtjevnijih operacijskih zahvata. I nažalost nije neočekivano da bolesnik, uglavnom već načet bolešću, ponekad ni ne preživi radikalnost i ekstenzivnost same operacije.

Nezgodna lokalizacija jednjaka uglavnom uvjetuje operaciju u čak tri akta - laparotomiju ( otvaranje abdomena ), desnu torakotomiju ( otvaranje prsišta s desne strane ) te otvarnja medijastinuma u području vrata .... Dobro, ovisno o lokalizaciji tumora i spretnosti kirurga nekad je dovoljan samo pristup kroz abdomen ili samo kroz medijastinum i prsni koš....al ja to ne viđam baš prečesto.
Prazninu u probavnoj cijevi nastalu odstranjenjem jednjaka kirurg obično riješava spajanjem ždrijela i želudca ( oesophagogastroplastica ili anastomoza ). Ja rekonstrukcije tankim i debelim crijevom, kako navodi prethodnik, nisam vidio mada sam o tome čuo. Ovi naši kirurzi anastomoze rade isključivo s želudcem prethodno malo "izmodeliranim".

Bolesnik nakon operacije, još u narkozi, obavezno dolazi u Intenzivno liječenje.
Uvijek ima neki od višeluminalnih centralnih venskih katetera kojim dobiva lijekove i infuzije, redovito i arterijsku kanilu za kontinuiranu kontrolu tlaka i uzimanje uzoraka krvi te osim urinarnog katetera, torakalnih, abdominalnih i lokalnih drenova još obavezno i tkz. jejunostomu - prehrambenu sondu koju kirurg uvodi tijekom operacije u dio tankog crijeva radi hranjenja. o početku hranjenja tom sondom odlučuje kirurg a obično to bude relativno brzo nekon zahvata - 2-3 dana. Ova sonda "život znači" i vrlo je važna za cjelokupni oporavak. Ponekad umjesto jejunostome, kirurg postavi prehrambenu sondu kroz nos, preko operacijskog područja u želudac i do tankog crijeva. Osim putem sonda bolesnik obično prvih dana dobiva i intravenske pripravke za parenteralnu prehranu ( "hranjenje preko vene" ).

Nakon buđenja iz narkoze, razdoblje odvajanje od respiratora može biti produženo zbog specifičnosti operacijskog pristupa.
Ukoliko je zahvat tehnički izveden dobro a parametri hemodinamike i status disanja pokazuju dobre brojke dok je osigurana dobra analgezija...ključno je u ranom postoperacijskom periodu nakon ekstubacije još u JIL-u pa nadalje dobro iskašljavanje, vježbe dubokog disanja i što brža mobilizacija.
Kod ovih bolesnika specifičnosti operacije vrlo često uvjetuju nemogućnost dobrog iskašljavanja te gotovo u pravilu ukoliko se ovo zanemaruje, sekret koji "navire odozdola", iz pluća zna sve zajedno zakomplicirati u vražju mater....tako da bolesnik opet zbog nemogućnosti disnja i loših ventilacijskih parametara završi ponovno na respiratoru uz nekakvu opaku pneumoniju...pa jedno vuče drugo ... do ponekad fatalnog ishoda.