[Fantasist]

samting kaže:

Prvo i zadnje čemu čovjek mora da parira jest sam sebi. To je ključ problema. Utjecaj mase je užasno minoran u odnosu na unutrašnje utjecaje. No do toga dolazi tek kada se barem malo ozbiljnije uđe u samoistraživanje, dok iz drugih pozicija, nazvat ću ih "prosječnim pozicijama", to izgleda upravo tako da je problem u ritmu života i okolnostima. (izuzev teških uvjeta siromaštva i izgladnjenosti koji na sreću za hrvatsku nisu slučaj) Inače, čim se malo više zagrebe u rad na sebi upravo mu utjecaj mase služi za progres. Moglo bi se reći da je to čak jedan od najboljih podsjetnika sem onog o smrtnosti tijela.

Sve ti ukazuje na to da mudraci ili probuđeni pa i filozofi, umjetnici također...svi vole samoću. Razumiju se samo sa onima kojima netrebaju previše objašnjavati. Slični sličnima.
Nema se što učiti od mase, osim ako ti je smisao biti učitelj i prosvjetitelj ili pomagač u vidu humanosti ili medicine možda.
Kad to kažem onda to nije iz umišljenosti i egoizma, sebičnosti ili sl., to kažem zato što ljudi skrivaju svoje pravo lice, čemu onda gubiti vrijeme na laži. Pa i mala djeca više znaju istine od odraslih.
Naravno treba biti čovjek, shvaćati da ljudi neznaju što im se dogodilo i zašto je život koji žive, san. To se podrazumijeva, to je mudrost.

samting kaže:

Prvo treba razumijeti da čovjeku koji nema određena predznanja je pogreška govoriti ono šta nije u stanju da razumije jer bi to moglo prije da zabetonira njegov položaj nego dovede do pomaka. (šta ne znači da isti nema potencijal za razumijevanje, tj da nekada u budućnosti neće moći) Drugo treba razumijeti da postoji vrijeme kada je mudro podijeliti saznanja i vrijeme kada to nije unatoč ovome iznad.

Upravo to je i odgovor na tvoj prvi post.

samting kaže:

Svaki potpuno usmjeren napor ka uvidu u stvarnost je "duboka duhovnost". Ono šta se razlikuje od čovjeka do čovjeka je nivo razumijevanja te iste stvarnosti. (a time i količina, kvalitet, interval i priroda samog "napora", iako u "prosječnim situacijama" ne postoje ikakvi napori jer nema ikog da ih čini) Duhovnost po sebi je riječ koju je bolje izbjegavati zbog različite percepcije iste od osobe do osobe.

Budizmu je to napor koncentracije na um koj skače na svjesne sadržaje ili na nesvjesne ili jedno i drugo. Neki ljudi su mirniji prirodno neki nisu, neki baš kroz takav metež (svaki čovjek je metež i kaos u prividnom redu, a to je stalno u ~ mijeni) najbolje kontempliraju, bitno je samo da se zna što je što, bitno od nebitnog. (kao kad gledaš jato ptica ili samo neku pojedinačno) Svaka misao može biti korak unatrag u tamu a svaka misao može biti korak ka višoj svijesti.
Naravno da je duhovnost kontradiktorna budizmu, jer tu nema nikakvog duha.