Quote:
Sve je nista kaže:
Da li je pojedinac zbilja slobodan i odlucuje o svojim akcijama, ili je pak covjekovo djelovanje determinirano i mi samo mislimo da smo slobodni?
|
Samo zbog razlikovanja:
ja bih
volju izdvojila kao posebni objekt. A /našu/ slobodnu volju kao odnos prema tom " objektu ".
Sloboda
volje /kao objekt/ u ovom kontekstu, bila bi nešto apsolutno. Volja koja izvire iz same nutrine našeg bića kao htijenje koje je po svojoj slobodi apsolutno već i stoga što je tu - postoji kao osjetno, neovisno o našoj volji, slaganju ili neslaganju s njim - pa je utoliko ono slobodno i svojom pojavom nimalo ne drži do nas. Neslobodni smo onoliko koliko je ta slobodna volja - /čini se/ sama za sebe - dio nas, " probija " kroz nas kao voda kroz pukotine brane iz jednog svijeta o kojem ne znamo mnogo ( a možda čak ni toliko
) i ispunja intenzitetima koji su slobodni ispuniti nas ili potopiti bilo kad.
Eto, tolika je to sloboda.
Sloboda kao slobodna volja kojom mi raspolažemo, pitanje je volje koja se očituje u različitim mogućnostima kojima možemo odgovoriti na nešto što od nas zahtijeva neki odgovor. Možemo to naravno "gurnuti i pod tepih", ali tad nismo i stvarno slobodni. Naša sloboda je, rekla bih, nešto što zadobijamo oslobađajući razlike u " pritiscima " ( s ove i s one strane brane ), uklanjajući je ili na neki drugi način razrješujući pitanje naše (ne)slobode.
Da li je onda ta
volja koju sam samo zbog razlikovanja označila kao apsolutnu jer je samovoljna, možda apsolutno Drugo nas samih? A mi sami njegov /svoj/ kaleidoskopski izmjenjujući oblik gdje se slobode volja teže ujediniti svojim snagama, u onaj, u kojem će se na najpotpuniji način izmiriti i ispuniti.
Dakle, ako je čovjekovo djelovanje i determinirano, smijem li zaključiti da je ono onda determinirano samo u tom jednom segmentu - da djeluje /slobodno/.
Smijem li zaključiti da je apsolutna
volja, tek generator tog djelovanja?
Korektor koji nas istodobno ne želi osloboditi pritiska svoje samovolje dok to djelovanje ne proizvede nešto što od čovjeka zahtijeva upravo one snage svojstvene samo čovjeku?
Da je determinizam u segmentu djelovanja, na snazi - tek onda kada taj neslobodni dio nas djeluje tako kako nam želi ukazati na potrebu našeg vlastitog slobodnog djelovanja kako bi se ostvarilo nešto čemu je taj determinirajući dio i dao impuls. Da je naš neslobodni dio upravo i zaslužan za naše slobode.
Paradoksalno?
Možda; jednako kao i ona Sartreova rečenica, da smo osuđeni na slobodu. Ovdje se treba malo duže zadržati, duže zagledati.
Ako je dakle, čovjekovo djelovanje i determinirano, ono je determinirano tako da bude slobodno. (?)