Brijem da ću preskočit onu priču iz vrtića jer nije imala ljubavne elemente, samo psihoelemente svijeta. U vrtiću naime, sam prvi put poljubio djevojku. Čicu. Imala je par godina kao i ja, i uglavnom poljubili smo se u veceu. Ja sam mislio da je to užasno super. Imala je kovrčavu kosu i zvala se Valentina, bila je fakat draga i ja sam htio da se družimo, no ona mi je umjesto toga ukrala autić. Ljubičasti renault 5, bio je genijalan mali autić. Imao je strgan bunker kojeg sam zalijepio selotejpom jer se otvarao a autić je fakat prošao bogaisusa sa mnom, uključujući pad s četvrtog kata. Ja sam bio hodajući mali cerek jer smo se ljubili u veceu a ona mi je drpila autić i podjebavala me oko toga. Drugi dan se ljubila s frendom jer joj je dao čokoladu neku od kurca koja je bila tvrda, opće nije bila dobra čokolada. Znam jer se nije radilo o jednom pokvarenom primjerku te čokolade nego je kompletna marka bila goli kurac. Ono, brijem da su tu tvornicu kasnije zapalili il neš, toliko loša čokolada je bila. Uglavnom, sad je on bio u điru, ja sam bio maleno dno. Dabogda ti autić eksplodirao u ruci, kurvo.
E sad, bila bi uvreda svijeta da TO bude moja the priča prve ljubavi. Jednostavno jer nije. Moja THE priča slijedi. Sad.
-------
Osnovna škola. Prvi razred. Stara me spremila onako kako je mislila da mladi dečkići moraju izgledat. Da, to je
ona ista stara koja je mislila da je super obuć me u baršunastog princa i tjerat da nosim cipelicu prišivenu na jastuk okolo. Jer su maškare. Uglavnom, imao sam frizuru bečkog dječačića, općenito sam bio bečki dječačić. Košuljica, tregeri, samterice, frizura, i to je bilo ok jer svi mali dečkići izgledaju jednako gejavo. Ne sjećam se što je bilo prvi dan škole te jesam li onda skužio tu djevu, ali znam da s vremenom jesam. Sjedio sam negdje u srednjem redu, ona je bila do prozora. I gledali smo se stalno. Što je meni bilo ok jer sam tad već čitao bolje od ekipe iz trećeg razreda, napravio bi sve ikad u roku od 3 i pol sekunde, nacrtao sve one trokute, krugove i stvari koje se crtaju u prvom razredu, i onda većma čitao strip ispod klupe dok su oni učili slovo D.
Gledali smo se. Što je bilo super, jer je i ona gledala mene, pa sam osjećao nekakvu svrhu u tom gledanju. Znam da su tad druženja pod odmorima bila odvojena - dečki s dečkima, cure s curama. I onda tu nije bilo neke interakcije, jer nismo smjeli izać iz ustaljene prakse. A i bilo je puno zanimljivije igrat nogomet ili izmjenjivat sličice Himeneće ili nogometne, nego pričat s nekakvim djevojčicama. S vremenom se situacija u razredu počela zahuktavat jer su i druge dvije djeve bile zaljubljene u mene. Bio sam dosta glasan te se protivio nepravdi, htio sam da se svi lijepo družimo jer sve drugo je dno. To je očito privlačno ženskom mozgu od šest, sedam godina.
Scena je bila ovakva. Ja sam u podnožju srednjeg reda. Gledam lijevo - gleda me ona. Zaljubljeno. Gledam sa strane, gledaju me druge dvije. Zaljubljeno. Gledam desno, gledaju me dva frenda. Nezaljubljeno. Pa sam čitao strip. I povremeno gledao nju. Uglavnom, sjećam se da su mi njih tri poslale pismo. Dočekalo me u sandučiću. Užasno mi je žao što selidaba poradi se to pismo negdje zagubilo, jer bih rado da nije. Imalo je nacrtane stvari, leksikonaste, naljepnice iz beverly hillsa tipa mladog Dylana na motoru, bipsića i nacrtanih kućica s dimnjacima i djetelinama sa četiri lista u vrtu. Ono, sto djetelina od četiri lista. Jedna do druge.
I to pismo je bilo slojevito, imalo je nekoliko rasklopivih stranica i svaka je u svom dijelu crtala i pisala što je mislila da će joj pomoć da zadobije moju pažnju. Bile su slatke, ali je to išlo protiv mene jer su se uvijek držale zajedno. Uglavnom, meni se sviđala ona. I onda smo tako jednom hengali kod nje doma. Ona i njene dvije frendice, sve zaljubljene u mene. I dva moja frenda, svi zaljubljeni u istu djevu.
I onda smo tako sjedili jedno pored drugog, ona i ja, dok su oni igrali neki kurac nešto. Bed je bio što sam imao sedam godina, i nisam znao što se uopće može napravit s djevojčicom, a tad je bio bed poljubit je pred ekipom. A nije imala mobitel da joj pošaljem SMS il neš, ajmo se nać tamo, nego ono, sve je moralo bit javno. Pred deset drugih pedera iz prvog razreda. I taman kad sam se okuražio nešto napravit jer je to već trajalo mjesecima i meni je dopizdilo čekat (možda od tamo i ta moja potreba da sad uletim kad mi se netko svidi, bez čekanja i ustezanja, tko će znat, svi imamo neke traume) htio sam je pozvat kod mene. Taman na početku drugog razreda. Prvi dan. Gledam na ono mjesto na kojem je sjedila, nema je. Mislio sam ok, jebiga, bolesna je il neš. Onda je učiteljica rekla, javno, da ćemo nas par bit jako tužni, imenujući nas dvojicu. Susjeda koji je živio dva kata iznad i mene, jer je ona odselila u Novi Sad. I bila je u pravu. Bili smo.
Tad sam shvatio da je život dno i da stvari ne ispadaju kako ih zamišljamo u sedmogodišnjim srdacima. Godinama sam kasnije razmišljao o njoj svako toliko, ono tko zna gdje je završila, jel bi me se sjetila i to, dok je nisam našao na fejsu prije jedno dvije godine, slučajno. Naravno da se svega sjeća. Još je u Novom Sadu. I dalje je užasno zgodna, samo više ne iz kuta sedmogodišnjeg klinca, nego općenito. Draga je i pametna, što samo implicira da sam tad imao fenomenalan ukus za žene. Uglavnom, dec it. Moj život u malom, život propuštenih prilika i selidaba u Novi faking Sad. A dollar short, a minute late.