[Willy-Willy]

Lijep pozdrav svima!

Budući da je oba bolest i nije baš rijetka, odlučio sam se napisati svoje iskustvo u nadi da ću nekome pomoći.

1. poglavlje - uočavanje i suživot sa sinusom do prve upale:

Prije cca 3-3 i pol godine prvi put sam primijetio da imam pilonidalni sinus.
Naime, prvi simptom je bio taj što sam u vožnji osjetio kao da sjedim na nekakvom zrnu graška - nije to ispočetka bila bol, nego više nelagoda.
Budući da je jedna meni bliska osoba imala iskustva s tim, odmah sam pretpostavio o čemu se radi, no kako to inače biva, po inerciji, zanemario sam i ignorirao to, jer eto, normalno sam funkcionirao.

Do prije godinu i pol dana nisam imao većih problema: izbjegavao sam dugotrajno sjedenje s punim pritiskom na trticu, na leđima inače nikad nisam spavao, dodatno pripazio na znojenje itd....
Unatoč svoj mojoj brizi, osjetio sam da cista raste - grašak je s vremenom postao lješnjak, nelagoda prerastala u bol pri sjedenju pa sam sve više morao paziti, no moglo se nekako durati jer nikakvih upala nije bilo.

2. poglavlje - prva (i najjača) upala:

Kao što već napomenuh, bilo je to prije skoro godinu i pol dana.
Dogodilo mi se sjedenje u naguranom, neudobnom autu od nekoliko sati u komadu. Već navečer isti dan osjetio sam da se moj lješnjak pretvorio, u najmanju ruku, u marelicu i nisam tu večer ni u primislim više mogao sjesti niti leći na leđa. Veoma naivno sam mislio da će se to smiriti pa sam se nekako sklupčao na bok i zaspao.
Oko 6 sati ujutro probudili su me nesnosni bolovi.
Moram priznati da nije bila najjača bol koju sam dotad iskusio, ali uvjerljivo druga najjača. I to je vrlo specifična bol, zaista ju ne mogu usporediti ni s jednom drugom. Svaki korak, odnosno svako pomicanje nogom ili, još gore, bilo kakvo dodirivanje trtice, uzrokovalo je jaukanje.
Ni Ketonal kojeg sam slučajno imao nije pomogao.
Vidio sam da je vrag odnio šalu, naručio taksi (mjesto radnje je Trešnjevka), dogegao se kao pingvin jaučući do njega i uputio se na hitni prijem u Vinogradsku (KBC Sestre milosrdnice).
To je bilo valjda do te mjere upaljeno i uteknuto da su s jednim blagim stiskom uspjeli to istisnuti (stiskanje nije bilo traumatično jer sam i prije njega umirao od bolova u čekaonici pa sam valjda već bio navikao).
Ležao sam na trbuhu oa nisam uspio vidjeti što je sve izašlo, no vjerojatno puno toga.
Nakon te njihove male intervencije, bol je nestala kao rukom odnesena.
Oni su to nečime pobrisali, dali mi antibiotik (i to jak, kombinacijaMedazola i Amoksicilina, iako temperaturu nisam imao, no preventivno valjda) i dali mi upute gdje i kako se javiti za operaciju ako i kada budem sklon operirati se.

3. poglavlje: Blesavo odgađanje operacije

Nakon prve upale i njezina saniranja, stanje je opet bilo poprilično podnošljivo i bezbolno ako bih se pazio uz jednu razliku: imao sam 3 vidljive rupice ispod trtice iz kojih bi se ponekad cijedili krv i gnoj ili miks toga svega.
Curenja nikad nisu obilna i curio sam sezonski - rekao bih u rangu menstruacije kod žena (mislim na periodičnost, nikako na količinu i sadržaj).
No budući da je već spomenuta meni bliska osoba dva puta operirala pilonidalni sinus te joj se i po treći puta pojavio, ja sam se odlučio na suživot s njim do daljnjega.
No prije 3-4 mjeseca stanje je postajalo sve gore - oteklina je sve češće buktila i gotovo konstantno blago curila.
Nisam to više mogao držati pod kontrolom pa sam početkom kolovoza otišao u lokalnu, odnosno županijsku bolnicu (preko ljeta nisam u Zagebu jer nema faksa) kod kirurga na pregled i dogovor za operaciju.

4. poglavlje: Operacija i oporavak - muke sa spinalnom anestezijom:

Dogovorio sam operaciju za 22.8. s nadom da će paklene vrućine popustiti (znate već svi da to nije pametno operirati kada su vrućine, zbog znojenja).
Rečeno mi je da u toj bolnici svi kirurzi šiju ranu, takva je praksa valjda, na što sam pristao unatoč navodno većem riziku od recidiva, jer zaista nemam 2-3-4 mjeseca za izdvojiti za oporavak.
Operacija je na kraju bila 23.8. jer 22. je kirurg bio zauzet hitnim slučajem.
Prije operacije, sve uobičajeno i po protokolu (pretrage, internist, anesteziolog, večer prije laksativ i pražnjenje, ujutro na tašte, injekcija, antibiotici, blabla).
Pitali su me hoću li spinalnu ili opću anesteziju.
Ja sam inzistirao na spinalnoj jer je navodno poštednija za bolesnika.
KOBNA GREŠKA!!! Barem u mom slučaju, no o tome ću još pisati.

Ovo što sad pišem bit će možda malo nedorečeno jer mi je dio u magli:

U sali, ili pored sale negdje, ne sjećam se, posjeli su me na nekakvu stolicu kako bi mi dali spinalnu.
Ubod nije bio bolan, no nenamjerno, nego refleksno, trzala mi je jako lijeva noga zbog čega je anesteziologinja vikala na mene jer me morala bosti čak 5 puta dok mi nije uspjela dati anesteziju.
No dobro, prošlo je i to.
Inače mi se zaista ne gadi krv niti igle, nego dapače, zanimaju me operacije i takve stvari pa me čak i radovalo što sam budan, a operacija počinje (da, malo sam čudan, jebiga). No u jednom trenu sam, iznerviran od tih svih igala, upitao kirurga misli li on danas početi rezati, na što mi je odgovorio da je već počeo. Moram priznati da sam tek tad shvatio koliko mi je donji dio tijela oduzet.
Počeo sam panično pokušavati mrdati nogama, no one kao da nisu bile moje.
Jedan zaista užasan osjećaj, barem za mene, pa sam ih zatraio nešto za smirenje/spavanje.
Nešto su mi dali, no ne sjećam se je li bila tableta ili injekcija. Zaspah.
Kad sam se razbudio (jako sam kratko spavao), pitao sam ih je li gotovo, a kirurg je rekao da ima još šar šavova srediti.
Osjećao sam se jako smireno, valjda od tog što su mi dali, no pri samom finišu i vožnji natrag u sobu uhvatila me jaka drhtavica, no to je sestra bro riješila dekama.
Idućih nekoliko sati sve je bilo super je je anestezija valjda još djelovala, premda se osjet u nogama vratio.
Navečer me počelo boljeti pa nisam više mogao biti na leđima nego sam se okretao s boka na bok.
Važno je napomenuti da spinalna zahtjeva nepomično leđanje na leđima 24 sata.
Ja to nisam nikako mogao niti smio zbog bolova i šavova, nego mi je rečeno da budem mijenjam bokove.
I tako, iako utučen, što od bolova rane, što od tad još umjerneih bolova u leđanja zbog ležanja u 2 ista položaja, a što od nikotinske krize, izdržao sam nekako ta 24 sata.
Nakon toga, sljedeći dan, tijekom popodneva sam se 3-4 puta ustao do wc-a na cigaretu. Nisam imao glavobolje pa sam bio ponosan na sebe što sam mirno ležao 24 sata pa sam sad miran od nuspojava spinalne.
Koja zabluda. Buahahaha.
Elem,
injekcije za bolove su držale bolove od rane pod kontrolom, no sljedeću noć me uhvatilo nesnosno probadanje u križima.
Neki mišić ili živac se ukliještio od ležanja i to je bilo užasno.
Dok sam ležao morao sam stiskati zube da ne vrištim pa sam povremeno ustajao, onoliko koliko sam smio zbog rane.
No tu noć me tijekom jednog ustajanja naglo zaboljela glava.
I ne, nije to klasična glavobolja, nego užasno jaka glavobolja, neprekidno pulsiranje u glavi koje te tjera da lupaš glavom od zid pridruženo skupa sa vrtoglavicom i nesvjesticom ukoliko momentalno ne bih se vratio u ležeći položaj.
I tako je moja agonija trajala cijelu noć - ležanje dok ne postane neizdrživo zbog kičme, pa hodanje maksimalno par minuta dok ne primijetim da bih se mogao srušiti.
Slično je bilo i noć poslije, no križobolja se smanjila pa sam mogao spavati, no glavobolja je bila još jača pri ustajanju.
Više nisam mogao izdržati stojeći ni cigaretu do kraja.
I tako, pored križobolje i glavobolje, rana me je još najmanje mučila - ona je stvarno odlično zarastala pa su odlučili me već 4. dan pustiti kući.
Prije odlaska slijedilo je vađenje drena kojeg sam imao da se rana cijedi.
Dren je bio već dosta srastao s ranom pa je doktor morao zarezivati skalpelom oko rane da ga iščupa.
Naživo.
Što da vam kažem, oči su mi ispale i mislim da me cijeli odjel, ako ne i cijeli kat bolnice čuo.
No kratko je trajalo pa ono, preživio sam.

Kod kuće sam dobio tretman kiropraktičarke za leđa i to je u roku 3 dana bilo sređeno, no muke sa spinalnom nisu prestajale.
Naprotiv, više nisam mogao stajati duže od jedne minute u komadu - užasno jaka glavobolja bi se rapidno brzo pojavila, a vrlo brzo nakon nje i vrtoglavica, pa i padanje ako ne bih legao.
Doduše, čim bih legao, bol bi odmah prestala. Tipično za spinalnu.
Muke sa spinalnom su kod kuće trajale još punih 8 dana!
Svakodnevni odlasci na previjanja u 20 kilometara udaljenu bolnicu tih su dana za mene bili kalvarija - i po 2-3 sata sam znao ležati na bolničkom krevetu (onom za hitnu) čekajući previjanja jer stajati nisam mogao zbog jebene spinalne anestezije, odnosno jebenih glavobolja. Iz kuće do auta nisam zbog vrtoglavice i pulsirajuče glavobolje mogao sam hodati.
Odlasci na veliku nuždu su bili također horror - morao sam uzimati laksative par puta zbog tvrde stolice jer je rez (imao sam 13 šavova) bio dosta nisko pa me boljelo kad bih tiskao. Jednom sam se i onesvijestio na wc-u jer je nužda duže potrajala, a moja glava to zbog spinalne očito nije mogla podnijeti...

Kad se to sve s glavoboljom od spinalne smirilo, sve je postalo lakše -rana uredno zaasta. Konci su izvađeni nakon 10-ak dana. Previjanja su sve rjeđa.
Iako još uvijek nema govora o sjedenju ili vožnji auta, to mjesec i pol nikako rekao je kirurg jer je rez bio dosta velik.

Sada više ne trebam ni previjati - samo održavati područje reza što urednijim i čišćim (brijanje, antispetici, tuširanje itd).