[Elysium]

Gdje ste me uhvatili?
Za vas, negdje na početku, kako drugačije?
Meni, odmakao sam već podosta. Na leđima svog bijelog konja isprobao sam sve tehnike. Od početne nježnosti dok sam pazio na svaki dodir, da ne bude grub, i prvog ljubavničkog kasa rasplamsanog na pojedninim osamljenim obroncima, pa sve do nemirnog galopa gdje smo se više puta zatresli, plašili naizmjence jedno drugo. Stali smo, moj bijeli vranac i ja... Pogledom se osvrnuh i što ugledah?
Nju...
Nju kako stoji jednako lijepa i zavodljiva baš kao što sam je i ostavio zadnji put na onoj stanici kod Zvonimirove, u društvu mnogih, a bez mojeg zaljubljenog pajaca od srca, u pohodu na 17-ticu koja će je povesti prema gradu i skriti daljinom.
Znate onu rečenicu ˝A sa Sjevera ti donosim Sebe, jedini dar kojeg gledaš dok ga primaš.˝ Naravno da ne znate...
To je bila moja rečenica njoj...
Nije važno da li se sjeća...
Bilo bi lijepo...
Ma, čudne su te plavokose sjete koje u dosluhu s njenom kosom s vremena na vrijeme razmaknu šaš i probodu onaj dio tebe gdje još nisu zasjekle. Čudiš se kako boli, jer njena je silueta već toliko puta prošla kroz tebe. Ja sam otporan na tebe, lutko...
Doista jesam...
Ne pohodiš me više tako često kad zamru glasovi budnih...
Danas nisi...
Znam, lutko, lažem...
Ma kad...
To mi jedino osta od tebe...

Uhvatili ste me u intelektualno sjedećem položaju na intelektualnom predavanju kojeg dijelim s još dvjestotinjak srodnih kraljeva i kraljica, s titulom predodređenom zbog najboljih mladenačkih godina. Lumpovali smo i ružili na tim vjenčanjima našeg školovanja, pardon, s vremena na vrijeme smo znali i popiti koju gorku kavicu da pošaljemo mamurluk do đavola - pazili smo da ne uprskamo kada već možemo do kraja...
Prva slova i brojeve potiho smo, onako mudrijaški, krali tetama iz vrtića (i mudre engleske riječi). Zatim smo petice i silne pohvalnice kockarski sa skalom do asa (u znaku herca, normalno, a što ste drugo očekivali? Mi smo bili generacija romantičara) pokupili sa zelenog stola onom vječito starom diši, nakesili se razrednicama i poslali ih na isto mjesto gdje i prethodno mamurluk.
Znaju one dobro zbog čega...
Sjećam se ja dobro roditeljskih sastanaka...
Iako su bili za roditelje...
Tada smo još bili neiskvareni, one pijanke na vjenčanjima još nisu krasila štipkanja za guzice, pokoji dodir onih malenih grudi. Bradavice smo, ionako, poznavali jedino iz časopisa. Jednom tjedno. Kod svog prvog susjeda. Makedonca s jugoslavenskim časopisima u boji. Abeceda ili azbuka, zar je bitno kada je u boji?
Pa smo tražili svoje mjesto pod zvjezdanim nebom u nekoj od galaksija srednjih škola, bila su to vremena. Još nismo bili kraljevi, ali gađali smo dobro taj put, ma k vragu, sve su stazice vodile tamo, bili smo tek malo plahi, kao uplašeni. Pa čekajte, gospodo, tek smo tada upoznali Ljubav!
Bile su to vještice, doduše sve zgođušne s tim metlama u rukama, s prvim našminkanim usnama i potpomognutim grudnjacima, prave male ljepotice s početka Punoljetnog stoljeća. Zahuktali smo se, vjenčanja su nam poprimila elemente zornica i vampirskog sklanjanja od sunca, a mi neki sretnici smo ona dva ženska pupoljka po prvi put i poljubili...
Ma, kakvi jugoslavenski časopisi!
Blažene li stvarnosti...
A onda smo, tako, na prepad bačeni bili na nova maglovita bojišta. Neki su dobili puške u ruke, a municija je svakog mjeseca stizala na žiro-račune.
Znam, pretjerujem, nisu bili te sreće...
Sve ćorci...
Oni drugi su krenuli na strateške položaje, na zapovjedna mjesta gdje će nakon četiri ili više godina dobiti svoj prvi čin.
Ja sam, eto, poletio ekonomskom klasom...
Letim u avionu već pune tri godine, malo više kažu zvijezde, ali kada sam se iskrao na WC da popušim nedozvoljenu cigaretu, vidio sam kroz pilotsku kabinu kopno kako se nazire. Sve si mislim, koji čvarak će zasjati na mojem ramenu uniforme?
Ma, za početak, gospodo, ajmo da slijetanje bude prilično ugodno! Čemu otvarati padobran, kad već mogu na prednja vrata...
Što još novoga da vam kažem?
Kraljevi smo...
Tu negdje...
Baš sada...
Svadbe su zaredale, svakog tjedna, čini se, bar po jedna i znamo po prilici sve pjesme čije note muzikaši bacaju sve do jutra po plesnom podiju. Padne koji sentiš s djevojkom da se podsjetiš što su to ženske grudi, možda i Ljubav ako te mazi Sreća...
Negdje oko pola dva ujutro...
Možda je i osjetiš, ako alkohol nije dopro do onih najudaljenijih stanica Osjećaja. Ples s djevojkom. I njezine grudi naslonjene taman na tvoje. Nečija duga, meka kosa ostavljena da pleše samotno po tvojim ramenima, da zaogrne tvoj vrat i da zavije tugu.
Posljednji ples pred naklon svirača...
Ali nikada s onom koju voliš...
Bilo jednom...
Uostalom, tako su nas učile bajke...