[Elysium]

Pala je noć. Završila su predavanja, kao i još jedan dan s njom. Šaputanja su se nastavila u mojoj glavi, ali bila su to suluda razmišljanja, neostvariva za podijeliti s njom. Zato je pao pokoji smiješak, koji čudnovat pogled, ali tek jednosmjernog kolosijeka, pa onda često zamjetna tišina, i tako smo krali korake nekako tužni, zamišljeni, udaljeni. Možda je ova noć otvorila besramnu kajdanku i prosula note ponekih istina.
Kako je sve udaljenija od mene...
Kako je dotičem bez uzvraćene strasti...
Kako je ljubim potpuno osiromašenu mene...
- Što osjećaš prema meni? - upitala me jednom u tramvaju, u 1-nici kao stvorenoj za takva pitanja.
Bio sam smeten, pomalo lud od siline riječi koje sam imao u sebi i siline hrabrosti koje nisam imao. Jedne sam riječi skladao u sebi, a druge rečenice ispuštao na glas.
- Što osjećam? Puno toga... Malu udaljenost, pa slatku blizinu...
Sve dalje bila bi laž da ispišem, jer ničega se ne sjećam što sam govorio od snažnih drhtaja i iznenadne vrtoglavice. Valjda je tako s tijelom kada previše toga ostane neizrečeno? A i ona je, čini se, osjetila moju drhtavu naklonost?
Mislim, morala je...
Rijetko kada čovjek izreče toliko rečenica, a da ništa ne kaže...
- Jer, od tebe želim samo jedno. Da uz mene budeš potpuno svoj... Tada si tako divan.
Maco, i nas dvoje nismo zajedno? Nakon ovakvih riječi...?
Mislim...
Znam, tek se nasmijem u sebi. Jer to je jedino što mogu...
Znam što čita, znam gdje pleše, znam gdje putuje i znam koje naušnice vole njene ušne resice. No kad...
Sve je manje otkrivam...
I ne mislim pritom samo na gumbiće njenih raskošnih košulja, ne mislim ni na dva vratašca njenih slatkih poljubaca...
Mislim na Sve One Dubine koje nisam prestao voljeti...
Te neke sitnice su poput ruža na njenim usnama...
Nemoguće za uzeti bez da je ne pokupim svojima...
Gledao sam je na stanici, crne visoke čizmice, tamne hlače s bijelim okomitim prugicama, crvena košuljica s besramno dubokim izrezom, pa onda s time i bijelo pokrivalo njenih prekrasnih grudi, otmjen krem kaputić do malo iznad koljena, te divne naušnice i ambis njene duševne ljepote.
I tada sam znao...
Kako je to djevojka s kojom bih mogao starjeti...


Tramvaj je doplovio u luku. Poklonila mi je po jedan poljubac na svaki obraz, onako kako i priliči onima koji ne smiju pomaknuti usnice dva centimetra prema središtu, poput onih poljubaca koje ti uruče za primljenu diplomu. Ušla je u tramvaj, a ja sam je gledao dušom.
Na Maksimirskoj me uhvatio kaput putnika u prolazu prema Istoku, hladnim prstima je šarao obraze mojeg lica, a kožu tijela mi je zadirkivao ledenim ubodima. Mjesec je bio u svojoj prvoj četvrtini, onako polupospan, i nije mario što ga sustiže jedan smion oblak. Raskopčao sam svoj kožni kaput da se dohvatim nekih hladnoća...
Što sam joj sve darovao? Osim ljubavi...?
Pa, ne znam, našla se tu jedna crvena latica ruže, nekoliko jabuka i dvije mandarine, tri-četiri posebna kolačića, zatim jedna knjiga, jednu malenu crvenu bilježnicu umotanu u jednu od mojih najdražih marama (neka sada ubire mirise njenog divnog vrata), pa onda jednu tanku roza majicu za njen rođendan koju nikada nisam vidio na njoj (toga mi je uvijek beskrajno žao), jednog sebe u svim nijansama koje su mi poznate, i tako...
Naposljetku, ja sam je volio...
Eto, moja ludice...


Na kraju dana, kao i uvijek dok je tražim, zagledam se u noćne oblake...
I pomislim...
Anđele, s kojeg si ti oblaka meni sišla...?
I, gdje si krila krišom sakrila...?



~ the end ~