ovo mi je prvi put da pišem na zadaćnicama, tako da, imajte milosti
Samoća odjekuje. Tišina para zidove.
Još jučer si bio tu, a sad te nema.
Nikada se nisi znao smiješiti. Smiješio bi se samo očima, usne ne bi pomicao. Da li si to radio slučajno, ili možda s namjerom?
Nikada to neću saznati. Toliko pitanja mi je strujilo mislima kad sam te posljednji put vidjela.
Toliko puno pitanja, a nimalo hrabrosti.
Nakon par sati od ispraćaja na aerodrom telefon je zazvonio i ja sam se stresla. Odmah sam znala da nešto nije u redu.
Oluja, turbulencija, rušenje. To su jedine riječi kojih se sjećam.
Prije nego što si ušao u avion snažno si prislonio svoje usne na moje.
Trajalo je samo nekoliko sekundi, ali to su bile sekunde koje ću zauvijek pamtiti.
Ja te sekunde nikada neću moći vratiti, ali volim misliti da ti možeš.
Volim misliti da si na mjestu u kojem si spokojan.
Tamo si pronašao sve što si ikada u životu tražio.
Nalaziš se u središtu svega, na mjestu koje dijeli sve loše i sve dobro.
Tamo nema loših uspomena, samo onih koje ti izmame osmijeh na lice, makar taj osmijeh bude samo sjaj u očima.
Tamo nema straha, tuge, izgubljenosti, samo radost, dobrota, zaigranost.
Često sanjam da padam u ponor bez dna. Kada se probudim u glavi zamislim kako me u snu hvataš. Ostaješ zauvijek uz mene i štitiš od svake opasnosti.
Ponekad, dok šetam ulicom, instinktivno pogledam u oblake, nadajući da ću vidjeti tračak mjesta na kojem se nalaziš, da ćeš mi pokazati put.
Jednog dana ću ti se pridružiti i sve ovo što smo na zemlji počeli graditi, završit ćemo tamo gdje si ti sad. Tada ću se prestati osjećati usamljeno, prazno, kao da jedan dio mene nedostaje. Od toga dana pa do kraja vječnosti osjećat ću se cijelo.