[adriatic]

obelix kaže:

“Taj je komunizam kao dovršeni naturalizam = humanizam, kao dovršeni humanizam = naturalizam, on je istinsko rješenje sukoba između čovjeka i prirode, između čovjeka i čovjeka, istinsko rješenje borbe između egzistencije i biti, između opredmećivanja i samopotvrđivanja, između slobode i nužnosti, između individuuma i roda. On je riješena zagonetka historije i zna da je on to rješenje”.

Ova lirski napisana rečenica “mladoga” Marxa zahtijeva određena pojašnjenja, sa filozofskog konteksta, na kojem je Marx bazirao sustav komunističkog društva. Sad ih imaš redom iznesene i njih trebaš pobiti prikladnijima, jer to je temelj pravog semantičkog pojma komunizam.

1. Naturalizam i humanizam

Dovršeni naturalizam = humanizam, a dovršeni humanizam = naturalizam, znači jednostavno rečeno, povratak čovjeka svojoj prirodi. Sama priroda čovjeka je čovjek sam. Čovjek je sam sebi početak i kraj. Za razliku od na primjer kršćanstva, gdje je Bog (kao stvoritelj) početak, i gdje je Bog (kao primatelj) kraj, ovdje je to čovjek. Kada čovjek postane čovjeku svrha, onda je čovjek naturaliziran, a priroda humanizirana. Znači li to da je čovjek već bio Čovjek, ali da je kroz dijalektički proces historije izgubio svoju prirodu, pa će se tek u komunizmu njoj nanovo vratiti? To, je li čovjek već bio Čovjek, manje je važno. Mnogo je važnije da čovjek može biti Čovjek. Ali, treba odmah reći, da čovjek nikada nije apsolutno bio Čovjek, pa da to neće biti ni u komunizmu. Kako je čovjek konačno biće, onda ni humanizam ne može biti apsolutan. Postoji samo relativni humanizam.

2. Čovjek i priroda

Istinsko rješenje sukoba između čovjeka i prirode može se pojmiti na dva načina. Odnosno, priroda se može pojmiti kao okoliš i kao ljudska bit. Budući da smo već rekli nešto o prirodi kao biti, možemo nešto sada reći o prirodi kao okolišu (anorganskoj i organskoj prirodi). Naime, i ta je priroda dio čovjekove biti. Štoviše, sam čovjek je (i) priroda. On bez prirode ne može biti čovjekom.

Ovaj sukob između čovjeka i prirode danas je aktualniji više nego ikada. Čovjek s neslućenim posljedicama razara prirodu, uništava biosferu, floru i faunu. Tako je održivi ekološki razvitak imperativ budućnosti. Hoće li čovjek i dalje uništavati prirodu, a time i samoga sebe, opet ovisi samo o čovjeku, to jest u njegovu izboru između kapitalizma i humanizma.

Kapitalizam, nažalost, ne rješava, već upravo produbljuje jaz između čovjeka i prirode.

Možda će ovo nekom pomoći da shvati što je priroda.