jednom sam vodila svoju malu rodicu kući. govorila sam joj da me primi za ruku prije nego li dođemo do glavne ceste. ona se smijuljila i izbjegavala da ju uhvatim. stala sam i pozvala ju da me primi za ruku prije nego li dođemo do ceste. i dalje je izbjegavala. krenula sam prema njoj objašnjavajući da na glavnoj cesti prijeti opasnost od automobila. konačno sam ju primila za ruku, a mala se u jednom trenutku smijuljeći istrgla i istrčala na cestu. kočnice su zaškripale. dotrčala sam prestravljena i instiktivno ju opalila po guzici vrišteći u panici:"Da nikada u životu nisi više istrčala na takav način na ulicu!"
Mala je plakala, ja sam plakal i zagrlila ju i zatim joj rekla:"Vidiš sada zbog čega sam te upozoravala da me primiš za ruku."
Jesam li ja monstrum? Mislim da nisam.
Mala danas ima 20g. Uopće se ne sjeća te epizode. Kad joj pričam, smije se.
Načelno, moj stav je da se djeca ni u kom slučaju ne smiju tući. Osobito ako u pozadini toga leži frustracija ili nezadovoljstvo nas samih nama samima.
Ali kao što sam rekla na onom predhodnom topicu gdje su se hude babe posvađale uzduž i poprijeko
, riječ boli puno više od udarca po guzi.
A posljedice riječi koje "udaraju" ponekad se liječe i cijeli život.