...nismo li s jedne strane toliko sebicni i skrti da skrivamu tu esenciju, tu našu istinsku (dječju) prirodu i ne želimo je pokazati..."možda" se bojimo...ali koga, ona 2 dežurna zlobnika koji se uvijek nađu negdje na putu, ili opet u konačnici sebe...a opet i taj strah i skrtost mogu biti itekako povezani jer skrtac se boji izgubiti ono što ima...mah, uvijek ukrug...sad bi dobro sjela neka sufi pričica...kao ona o kraljeviću što je tražio ljubav svog života, proputovao svijet pa kad se vratio kući shvatio da je ona tu...
s godinama mogućnost iznenadnog pomaka izgleda idealisticna a i suluda u velikoj mjeri. Ima ih koji ostaju zatočeni u iluzijama, s izrazitim prividom jasnoce, a ti su i najmnogobrojniji...čovjek koji ne sumnja
...vatra je čudesna, ona je ta jedna esencija, a kod mnogih vatra=strah...isto tako znamo da je ona život, u samoj njegovoj biti...pa da ne ostanemo bez zaključka: bojimo se života
