Ja sam od prvog osnovne bila žrtva maltretiranja vršnjaka, a maltretiranje se pojačalo pogotovo u 6. osnovne kad me je grupa osmašica počela psihički maltretirati. Ja se, naravno, nisam znala braniti, ali sreća da sam to rekla bratu i rekao mi je što mi je činiti. Kad se opet pojavila prilika da me maltretiraju, lijepo sam kolovođu išamarala i udarila joj glavom u ormar. Više joj na pamet nije palo da me maltretira.
Isto tako me jedna iz razreda u srednjoj počela maltretirati, bacila mi je pod satom ogromnu gumicu u leđa i to se riješilo kad sam je ispljuskala pred cijelim razredom.
Čak me i na faksu kolegica počela opasno podjebavati, dok je nisam pred cijelom godinom išamarala. Onda je sve prestalo. Čak me se počela bojati.
Inače su mene roditelji potpuno krivo odgajali. Budi dobra, nemoj se svađati, nemoj se tući
i sreća da je stariji brat uskočio i davao mi savjete i rekao da se moram braniti. Ne mogu reći da me to nije sjebalo, jer vrlo teško sklapam prijateljstva i veze, ali da brat nije uskočio, bilo bi još gore. S njim sam shvatila da imam snage braniti se i da neću pasti dalje od poda ako se potučem.
Sad sam i sama nastavnica i čim primjetim da netko nekoga maltretira, taj koji maltretira, plati dvostruko.