Opet ja tražim saslušanje…
Sad sam se vratila s pismenog za vozački – pala sam drugi put, i to opet s malo negativnih! (14) Sad će mi se vjerojatno svi muški tu smijati, ali puca mi q… Meni je to težak ispit, teži od većine na faxu, a još mi je gore što opet moram davati od plaće za to smeće (100kn mi nešto ipak znače)…
Sad ovo čitam i uopće samo po sebi ne izgleda tragično, ali problem je dublji. Moji starci.. nisam baš navikla da me hvale, niti oni to čine.. Dapače, svaku sitnicu uzimaju za povod da me pokude, proglase nesposobnom ili potencijalno lošom… Ja sam mislila da me nelagodan osjećaj pri dolasku kući nakon jedinice u školi odavno prošao, ali danas sam se uvjerila da sam u krivu. Dobila sam što sam i mogla pretpostaviti – smrknutu maminu facu uz komentar da sam ionako nesposobna i da mi nisu ni trebali platiti autoškolu..
Brat me sad napao da pretjerujem i da ju pustim na miru, da me baš briga ali ja ne osjećam tako.. Ne bi ništa rekla da je to samo sad, ali to traje cijeli moj život i ne mogu to više slušati, taj negativizam i nepovjerenje u mene… Oko toga je i izbila neki dan najgora moja svađa s njima u mom životu, nisam ni sad mirna kada se toga sjetim…
Ne znam, možda sam nezahvalna, možda bih trebala biti sretna što mi u materijalnom pogledu stvarno daju koliko mogu, što me u nekim stvarima ne ograničavaju… Neke obitelji nemaju niti to… Ali želim samo jedno 'bravo', 'hvala' ili podršku umjesto kritika kada mi je teško… Ne znam, možda me to očeliči, ali ja već vidim posljedice na sebi – u svemu sam prokleti perfekcionist ali opet ništa od mojih akcija jer stvari za koje procjenim da ih ne mogu učiniti savršeno (dakle gotovo sve) ne krećem niti raditi ili sam pak užasno površna pa sam opet na nuli..
Ljudi, pretjerujem li? Ima li razloga da se osjećam loše ako sam svjesna da mi roditelji baš nisu usadili samopouzdanje i da ga moram izgraditi sama? Trebam li ih kriviti? Ja mislim da ipak ne… Ali razgovor mi baš ne pomaže…
Pretjerujem li kad sanjam o tome da odem i osamostalim se? Trenutno mi je to malo teško, ali nadam se da će uskoro biti ostvarivo… Nije da je to zbog njih već zbog MENE, ja jednostavno previše ovisim o njima i mislim da mi je odlazak jedini lijek.
Ispričavam se svima onima koji imaju PRAVE probleme u obitelji, ja sam se samo malo željela ispucati i možda uloviti pokoji savjet.
Hvala
