https://www.forum.hr/newreply.php?do=newreply&p=64552845
Griješiš ovdje, jer situacija je bitno drugačija. Prvo, u detaljima: Hrvatska stranka prava uopće nije nastupila na izborima u travnju i svibnju 1990.. HSS je bio podijeljen na dvije frakcije, jedna, kojoj je na čelu bio Ivan Zvonimir Čičak, išla je sa HDZ-om u "Hrvatskom bloku", druga u okviru "Koalicije narodnog sporazuma". Čičkova HSS se brzo raspala zbog unutarnjih slabosti, a napredovala je ona kojoj je na čelu bio Drago Stipac.
Drugo, u Hrvatskom bloku je bio dogovor da svaka stranka u prvom krugu ide sa svojim kandidatom (tada smo imali većinski sustav), a u drugom krugu oni koji su bili slabiji odustajuu korist najjačeg. I u svim izbornim jedinicama je HDZ bio uvjerljivo nadmoćan. Svi ostali nisu osvojili nijedan mandat, a HDZ 2/3 mandata u Saboru.
Kasnije je HDZ uspješno "drobio" oboziciju zdesna i to je konstanta hrvatske politike kroz 25 godina. Ali nije, osim u slučaju Zagreba 1995.-1997, pokušavao poništiti načelo višestranačkih slobodnih izbora. Otklon od prevednih izbora bilo je to, što je HDZ koristio svoju ogromnu moć kao hegemone stranke, preuzimajući mehanizme utjecaja koje je nekad imao SKH, i uvodeći nove kroz privatizaciju idr, da poveća svoje šanse na izborima. Što, ipak, već na prvim izborima nakon poratnih iz 1995. koje nije mogao izgubiti, nije uspjelo.
Situacija je, imajući na umu tu zagrebačku situaciju, mogla postati neugodna da je Tuđman još bio živ, kad je HDZ 3. siječnja 1990. uvjerljivo izgubio izbore.
Nije ni Adenauer usporediv. to da neki politički lider ima autoritarni stil nije presudno za ocjenu političkog sustava/režima. Zapravo, u doba kad je Adenauer bio kancelar, koliko god njega nervirali sindikati i socijalisti, stvoren je složeni njemački sustava institucionalizirane vlasti koji je otišao dalje od zapadnog uzora, uključujući tripartitno dogovaranje i radničko suudlučivanje.
Udaljio sam se od teme, ali komparacija s drugim slučajevima, kako ste i započeli, može pomoći da slučajeve izbora koji nisu nimalo kompetetivni jasno razlučimo.
Najzad, ni u Jugoslaviji nije bila službena jednopartijska država. Ali kontrola je vršena preko komisija koje su određivale liste kandidata, a gotovo uvijek bilo je točno onoliko kandidata, koliko je bilo i mandata za koje se biralo. I svi ili gotovo svi bili su članovi SK.