[Nica]

Knjigu sam pročitala u jednom poslijepodnevu, lagano je pisana i brzo se čita. Protagonist Holden Caulfield na mene je ostavio dojam jako neprilagođenog i nesretnog mladića. Nisam uspjela dokučiti je li smrt brata utjecala na njega u tolikoj mjeri ili je imao i drugih problema u obitelji s obzirom da nije pričao o svom djetinjstvu.

On odbija odrasti, odbija prihvatiti konceptualnost odgovornosti i odgovoriti na izazove. Pasivan je u svom osjećaju nepripadanja uvjeren kako su svi odrasli oko njega prljavi i licemjerni te da to i njega neminovno čeka jednom kad više ne bude dijete. Otuda i želja da postane "lovac u žitu", to bi bio njegov način vraćanja djece natrag u djetinjstvo ako bi pokušali odrasti – pasti u provaliju.

Obožava svoju sestru Phoebe i u njoj vidi sve ono što voli i što vrijedi. Njoj za ljubav odlučuje dati sebi još jednu priliku i vraća se kući umjesto da pobjegne od svijeta i izgubi se. To je, zapravo, njegovo prvo odraslo djelo, prvi znak zrelosti i odrastanja, iako on toga možda i nije bio svjestan.

Nema prijatelja, ali ima potrebu za ljudima. Ne zna komunicirati s njima i stoga ih mrzi, ili barem to tvrdi jer mu je tako lakše nego prihvatiti da nije zadovoljan sobom, jer misli kako su oni pokvareni i zli. Svejedno u svakom trenu traži nekoga za razgovor, nekoga s kim bi bio. Naziva ljude iz prošlosti, profesore, prilazi ljudima u klubovima, pokušava uspostaviti kontakt s bilo kim, samo da nije sam sa sobom.

Ovaj roman meni je bio tužan za čitati. Čak i pokušaji šale mi nisu izmamili osmijeh na lice. Nekako sam cijelo vrijeme svjesna žalosti koja njega obuzima i ne mogu ne osjetiti gorčinu u pokušaju zamagljivanja negativnih emocija. Pitam se je li saznao kamo odlaze patke iz Central parka kad se jezero zaledi...