Pročitala sam Lovca u žitu prije nepunih godinu dana za lektiru. Kad sam još u osnovnoj školi provodila anketu među profesorima s pitanjem koja im je najdraža knjiga, zapanjilo me koliki broj njih se odlučio upravo za ovu knjigu. Od tada sam si govorila kako je moram pročitati, ali vjerojatno sam je nekako nesvjesno smetnula s uma, u strahu da ću se razočarati, kako to sa mnom ponekad biva.
Nisam se razočarala, niti malo. Uživala sam čitajući je, s Holdenom sam se u nebrojenim situacijama poistovjetila, a u meni je izazvao čitavu mješavinu emocija. Znao me razljutiti, nasmijati pa i rasplakati, a vrlo često sam samo poželjela biti kraj njega i utješiti ga. Definitivno me osvojio u svakom pogledu.
Zanimljivo mi je kako, usprkos tome što se bori s odrastanjem, zna cijeniti određene odrasle osobe i njihovu predanost (one časne sestre kojima je udijelio novac). Mislim da njegova želja da zauvijek ostane dijete ne proizlazi samo iz činjenice da su jedino djeca nevina, neiskvarena bića, već i zbog manjka samopouzdanja (čemu smo svjedočili u knjizi mnogo puta) i straha da se i jednog dana ne pretvori u one licemjere o kojima stalno govori. A toj njegovoj borbi s odrastanjem se definitivno može pripisati i simbolika naslova.
Sve u svemu, meni jedna jako draga knjiga. Uživala sam na ona dva sata lektire raspravljujući o njoj kao na nikojim prije.
