|
Sada se vraćam svojoj obitelji, domu svom. Pretpostavljam da svaki čovjek, bar jednom u svakom razdoblju svog života, isproba mogućnost bježanja od problema koji se čine nerješivima, ili su rješivi samo uz uvjet da nam ponos nastrada. Iako tašti, uvijek se vraćamo.
Iz ničega je krenuo na taj dug i opasan put, kroz mnoge se zapreke morao provlačiti, zapreke od ništavila i ispraznosti; da bi naposljetku, shvativši kako se nikada neće domoći svog cilja, spoznao da je to što je tražio, oduvijek i imao. Bilo je uz njega, sačinjavalo ga u tolikoj mjeri da bi bez toga možda nerođen proživio svoju smrt. Pustoš, to je sve na što još može naići puzeći rovovima svoje duše.
Možda sam trebao ostati još noć, pošteno se naspavati, odmoran poći na put početkom najranijeg jutra. Učinio bih razborito, ali je nostalgija, u meni sadržana tako duboko, zbog čega na površinu izvire samo još burnije, prevladala i sada sam tu, na cesti koja je široka samo onoliko koliko su otvorene moje oči. Ne smijem zaspati, ne smijem umrijeti... Ne sada, ne ove noći, u kojoj ima nešto poetično, ali ja nisam pjesnik pa to slabo zapažam. Samo slutim to nešto što se ne može dodirnuti... ili zatočiti. Više nisam sam. Vraćam se voljenoj ženi, jedinoj pjesmi što sam je ikada napisao...
|