[jeti2]

...

ored stravicnih zlocina nad ljudima u ovim selima, pripadnici cetnicke vojske potpuno su opljackali svu pokretnu imovinu, a sve gospodarske i obiteljske objekte su unistili. Od sest stotina i sezdeset obiteljskih kuca u Vidovicama, sest stotina kuca je zapaljeno i sruseno. U ovom selu su do temelja eksplozivom srusene dvije katolicke crkve. Ukupna materijalna steta u selu Vidovice procjenjuje se na oko milijardu i pol njemackih maraka. Nesto manja steta evidentirana je u selima Kopanice i Jenjic.

- Zarobljeni pripadnik formacije JNA koja je sudjelovala u okupaciji hrvatskog sela Vidovice, Jovo Stevanovic, Srbin, roden 1952.godine, iz Loncara, kaze:

"... Negdje potkraj ozujka 1992. godine ja sam, zajedno s vecim brojem ljudi iz sela Loncari, pozvan na sastanak koji je odrzan u Omladinskom domu u nasemu selu. Taj sastanak su vodili Niko Peric iz Loncara i major Ljubomir Zivanovic, koji je inace bio na sluzbi u vojarni JNA u Brckom, a - prema mom saznanju - rodom je iz Srbije. Rekli su da ce Srbima u nasemu selu, kao i u drugim srpskim selima, biti podijeljeno oruzje i da se moramo vojno ustrojiti. Ja sam 6. travnja 1992. godine dobio pismeni poziv koji su mi urucili pripadnici Vojne policije. U pozivu je stajalo da sam duzan javiti se na mobilizaciju istoga dana u selo Donji Zabar, kod osnovne skole. Po dolasku, vidio sam da su tu okupljeni vojni obveznici iz sela Loncari, Covic Polje i Donji Zabar. Svi smo zaduzili vojnicke SMB uniforme. Tada je stotinu i petnaest ljudi iz Loncara zaduzilo uniforme. Zapazio sam i spomenutoga majora Zivanovica. Takoder sam zapazio da je u skoli u Donjem Zabaru smjesteno oko stotinu cetnika iz Srbije, ali mi nije poznato kojoj formaciji su pripadali. Nakon desetak dana, svi smo ponovno pozvani u selo Loncare, kod Doma. Tada smo zaduzili oruzje; ja sam zaduzio automatsku pusku M-70A, streljivo za nju i odgovarajuci pribor. Nasa vojna formacija bila je razine cete, a zapovjednik je bio Niko Peric. Imao je cin kapetana. Komandiri vodova bili su Ranko Simic, sin Blagojev, a u njegovom vodu sam se i ja nalazio, Slobodan Vujic, sin Stankov i Milorad Gajic, sin Milosev. Tada smo bili rasporedivani na vojnicke duznosti i to tako da smo osiguravali prilazne putove selu i vitalne objekte. Desetak do petnaest vojnika iz Loncara 29. travnja rano ujutro, upuceno je u selo Lepnice. Tamo se okupilo dosta vojnika iz drugih sela: Covic Polja, Donjeg Zabara, Obudovca i Pelagiceva. Bio je prisutan i major JNA Ljubomir Zivanovic, a takoder je bio i nas komandir Niko Peric. Bila je tu i kompletna jedinica cetnika koji su dosli iz Srbije, a koji su, kako sam vec rekao, boravili u Donjem Zabaru. Tada je major Ljubomir Zivanovic svima prisutnima objasnio koncepciju napada na hrvatsko selo Vidovice i naredio napad. Osim pjesadije, u ovom napadu sudjelovala su i cetiri tenka i cetiri prage. Posadu prvog tenka cinili su: Zdravko Zigic, sin Simov, Ljubisa Adamovic, sin Perin, Milan Vujic, sin Stankov, Dragan Vujic, sin Ilijin, svi iz Loncara. Posadu drugoga tenka cinili su: Makso Gajic, sin Boskov, Slavko Zigic, sin Simin, Milan Curcic, sin Dusanov, svi iz Loncara, a nije mi poznato tko je bio cetvrti clan. Posada treceg tenka bila je iz Donjeg Zabara, a znam da su u njoj bili Dragan Kuslakovic i Zoran Zarkic, dok za cetvrti tenk ne znam tko je bio u posadi. Jednu je pragu vozio momak nadimkom Plecko, iz Obudovca. Major Ljubomir Zivanovic je prije pocetka napada rekao svim vojnicima, a posebno cetnicima iz Srbije, da - ukoliko zauzmu selo Vidovice - mogu sebi prisvojiti svu imovinu koju nadu u ovom hrvatskom selu. Sam napad poceo je negdje oko devet sati.

Zelim takoder izjaviti da su, pored osoba koje sam vec naveo, u napadu na Vidovice, koliko se sjecam, sudjelovali i: Zoran Markovic, Ranko Simic, Slobodan Jovic, sin Vasin, Brano Cvitkovic, sin Nikin, Ljubisa Trubajic, sin Ostojin, Slobodan Vujic, Milorad Gajic, Slobodan Gajic, sin Cvjetinov, Milan Semberovic, zvan Miki, sin Nikolin.

Mi smo napad na selo Vidovice izveli djelujuci iz vise pravaca, a ja sam bio u formaciji koja je napad izvela iz pravca magistralnog puta Orasje - Loncari. Iz nasih tenkova je otvarana jaka vatra po samom selu, tako da je dosta kuca u selu poruseno. Nas napad je trajao negdje do 13,30 sati te smo mi tada usli i zauzeli selo Vidovice.

Po ulasku u selo ja sam u dvoristu jedne kuce pronasao sjekiru srednje velicine, duzine drske oko cetrdeset centimetara, koju sam ponio sa sobom. Krecuci se kroz selo, u zaselku zvanom Albanija, na putu sam susreo jednu zenu, Hrvaticu, iz sela Vidovice, staru oko sezdeset i pet godina. Bila je obucena u seljacku nosnju crne boje. Prilikom tog susreta, iako mi ta zena nije nista rekla, ja sam zamahnuo sjekirom koju sam drzao objema rukama, te sam udario ovu zenu ostricom sjekire u predjelu vrata. U tom momentu ta zena je jauknula i rekla mi je, koliko se mogu sjetiti: "Zasto me udari?" Ja sam ponovno zamahnuo sjekirom i jos jednom je udario na isti nacin, nakon cega je ova zena pala na put. Ja sam nakon toga nastavio kretanje, dok je ta zena ostala da lezi na putu. Posto je ovo vidio, moj desetar, Zoran Markovic, rekao mi je: "Zasto ubi zenu"? Da sam to ucinio, i na kakav nacin, poslije sam pricao Simic Ranku, svom vodniku.

Posto smo okupirali ovo selo, pripadnici nase vojske su iz kuca kupili skupocjenije stvari, tehnicke aparate, osobna vozila i slicno. Poslije povratka u Loncare cuo sam u pricama da je u selu Vidovicama ubijeno oko deset civila, ali mi nije poznato pojedinacno, tko je ostale ubijao. Dana 2.5.1992. godine ja sam zajedno s Gajic Maksom, njegovim autom, posao u Vidovice, kako bismo pljackali hrvatsku imovinu. Tom prilikom nas su zarobili pripadnici HVO-a".

U selu Vidovicama razoreno je i unisteno hrvatsko kulturno nasljede: crkveni arhiv, crkveni inventar, mjesni arhiv, narodne rukotvorine, niz objekata starije arhitekture, veliki broj predmeta etnografskog obiljezja itd. Prema svojoj vec ustaljenoj metodologiji, Srbi su, zaokruzujuci svoje genocidne postupke u ovim selima, promijenili ime sela Vidovice, te su ga bili nazvali "Vukovo" (prema poginulom “Seseljevcu” iz Pljevalja, cetniku Aleksandru Vukovicu, zvanom Vuk).

Valja napomenuti da je ovaj prostor, odnosno sela Vidovice, Kopanice i susjedno selo Vucilovac, osloboden 23. listopada 1992. ucinkovitim akcijama Hrvatskog vijeca obrane. Srpski genocid potvrduje cinjenica da za vrijeme srpske okupacije ovih sela, u razdoblju od 1. svibnja do 23. listopada 1992., ni jedna osoba hrvatske nacionalnosti koja je tu ostala - nije prezivjela, sve su ubijene. Na koji nacin su pripadnici srpskih postrojbi motivirani za ratne zlocine u Bosanskoj Posavini koje je planirala, poticala i koordinirala komandna struktura general-staba JNA i Saveznog sekretarijata na narodnu obranu SFRJ, sa sjedistem u Beogradu, najrjecitije govori istup njihova visokog oficira, pukovnika Mihajla Durdevica. (Roden je u Srpskoj Tisini, opcina Bosanski Samac, a u tijeku 1992. godine nalazio se na duznosti inspektora glavne inspekcije SSNO, zaduzenog u ime JNA za koordinaciju odredenih aktivnosti u okviru okupacije Bosanske Posavine). Na sastanku s komandirima jedinica JNA, koje su sudjelovale u agresiji na opcinu Orasje, 21. svibnja 1992., naznacio je glavni cilj njihove borbe "... opstanak srpstva i ujedinjenje Srba, te opstanak na svojoj zemlji”, misleci pritom na prostor Bosanske Posavine. 7)