Pogledaj jedan post
Old 17.08.2006., 12:54   #45
Um je iscezavao; bio je milionima milja daleko. Bilo je tesko
dohvatiti ga, on je jurio sve dalje, a nje bilo nagona da se on zadrzi
blizu. Bio sam prosto indiferentan na sve to. To je bilo u redu. Nije
bilo nagona da se ostane u kontinuitetu sa prosloscu.

Do veceri je postalo tako tesko to podnositi - bolelo je, bilo je
bolno. Bilo je to kao kad zena treba da se porodi, kad dete treba da
se rodi, i zena trpi ogroman bol - porodjajne trudove.

U tim danima sam obicno odlazio na spavanje negde oko dvanaest ili
jedan sat nocu, ali toga dana je bilo nemoguce ostati budan. Oci su mi
se sklapale, bilo je tesko dtrzati ih otvorene. Nesto je bilo vrlo
izvesno, nesto je trebalo da se dogodi. Bilo je tesko reci sta je to -
mozda ce to biti moja smrt - ali straha nije bilo. Bio sam spreman na
to. Onih sedam dana su bili tako lepi da sam bio spreman da umrem,
nista drugo nije bilo potrebno. Oni su bili tako neizmerno blazeni,
bio sam tako zadovoljan, da ako je smrt dolaazila, bila je dobrodosla.

Ali nesto je trebalo da se dogodi - nesto kao smrt, nesto vrlo
drasticno, nesto sto ce biti ili smrt ili novo rodjenje, raspece ili
uskrsnuuce - ali nesto od ogromnog znacaja bilo je tu odmah iza ugla.
I bilo je nemoguce da drzim oci otvorene. Bio sam opijen.

Otisao sam da spavam negde oko osam. To nije licilo na spavanje. Sada
mogu da razumem ono sto Patandjali misli kada kaze da su spavanje i
samathi slicni. Samo sa jednom razlikom - sto si u samathiju potpuno
budan i spavas takodje. Usnuo i budan istovremeno, citavo telo
opusteno, svaka celija tela potpuno opustena, svako funkcionisanje
opusteno, a ipak svetlost svesti gori u tebi... jasno i bez dima.
Ostanes budan a ipak relaksiran, opuusten ali potpuno svestan. Telo je
u najdubljem mogucem snu, a tvoja svest je na svom vrhuncu. Susrecu se
vrhunac svesnosti i dolina tela.

Zaspao sam. Bio je to vrlo cudan san. Telo je usnulo, ja sam bio
budan. To je bilo tako cudno - kao da je covek bio rstrgan u dva
smera, dve dimenzije; kao da je polarnost postala potpuno fokusirana,
kao da sam bio obe polarnosti zajedno... sretali su se pozitivno i
negativno, sretali su se spavanje i svest, sretali su se smrt i zivot.
To je trenutak kad mozes da kazes "srecu se stvoritelj i stvoreno."

To je bilo neobicno. Po prvi put te to sokira do samih korena,
poljulja tvoje temelje. Nikada ne mozes biti isti nakon tog iskustva;
ono donosi novu viziju tvom zivotu, novi kvalitet.

Negde oko dvanaest, oci su mi se iznenada otvorile - ja ih nisam bio
otvorio. San je prekinulo nesto drugo. Osetio sam neko veliko
prisustvo oko sebe u sobi. Bila je to veoma mala soba. Osetio sam
pulsirajuci zivot svuda oko sebe, veliko treperenje - gotovo nalik na
uragan, veliku oluju svetlosti, radost, ekstazu. Davio sam se u tome.

To je postalo tako neizmerno stvarno da je sve postalo nestvarno.
Zidovi sobe su postali nestvarni, kuca je postala nestvarna, moje
sopstveno telo je postalo nestvarno. Sve je bilo nestvarno jer je sada
po prvi put bila stvarnost

Zato, kada Buda i Sankara kazu da je svet maya, iluzija, nama je tesko
da to razumemo. Jer mi poznajemo samo ovaj svet, nemamo nikakvo
poredjenje. Ovo je jedina stvarnost za koju znamo. O cemu to ovi ljudi
govore - ovo je maya, iluzija? Ovo je jedina stvarnost. Ako ne saznate
ono stvarno realno, njihove reci ne mogu biti shvacene, njihove reci
ostanu teorijske. One lice na hipoteze. Mozda ovaj covek predlaze
filosofiju - 'Svet je nestvaran.'

Kada je Beerkli na Zapadu rekao da je svet nestvaran, setao je sa
jednim od svojih prijatelja, vrlo logicnim covekom; taj prijatelj je
bio gotovo skeptik. Podigao je kamen sa puta i jako udario Berklija po
nozi. Berkli je kriknuo, krv je jurnula, i skeptik rece: "A sad, svet
je nestvaran, a? Kazes da je svet nestvaran? - zasto si onda kriknuo?
Ovaj kamen je nestvaran? - zasto si onda kriknuo? Zasto omda dtrzis
nogu i zasto iskazujes toliki bol u muku na svom licu? Prestani sa
tim. To je nestvarno.

Sada ovaj tip coveka ne moze razumeti sta Buda muisli kada kaze da je
svet opsena. On ne misli da mozes proci kroz zid. On ne kaze to - da
mozes jesti kamenje i da ne pravi nikakvu razliku jedes li hleb ili
kamenje. On ne kaze to.

On kaze da ima jedna stvarnost. Jednom kada je spoznas, ova takozvana
stvarnost prosto izbledi, prosto postane nestvarna. Sa visom
stvarnoscu u viziji, javlja se poredjenje, imace me.

U snu, san je stvaran. Ti sanjas svake noci. San je jedna od najvecih
aktivnosti koju stalno cinis. Ako zivis sezdeset godina, dvadeset
giodina ces spavati i skoro deset godina ces sanjati. Deset godina u
zivotu - nista drugo ne radis tako mnogo. Deset godina stalnog
snevanja - pomuisli samo na to. I svake noci... I svakog jutra kazes
da je to bilo nestvarno, i opet nocu kad sanjas, san postane stvaran.

U snu je jako tesko setiti se da je to samo san, ali ujutru je to tako
lako. Sta se desava? Ti si ta ista osoba. U snu postoji samo jedna
stvarnost. Kako uporediti? Kako reci da je to nestvarno? U poredjenju s
cim? To je jedina stvarnost. Sve je nestvarno onoliko koliko i sve
ostalo, zato nema poredjenja. Ujutru, kada otvoris oci, tu je druga
stvarnost. Sada mozes reci da je sve to bilo nestvarno. U poredjenju sa
ovom stvarnoscu, san postane nestvaran.

Postoji budjenje - u poredjenju sa TOM stvarnoscu TOG budjenja, citava
ova stvarnost postane nestvarna.

Te noci sam po prvi put razumeo zancenje reci maya. Ne da nisam bio
znao tu rec ranije, ne da nisam bio svestan zancenja reci. Kao sto si
ti svestan, ja sam takodje bio svestan znacenja - ali nikada ranije
nisam to bio razumeo. Kako miozes da razumes bez iskustva?

Te noci, jos jedna stvarnost je otvorila svoja vrata, jos jedna
dimenzija je postala dostupna. Iznenada je bila tu, ta druga
stvarnost, odvojena stvarnost, ono stvarno stvarno, ili kako god zelis
da to nazoves - nazovi to bogom, nazovi to istinom, nazovi to #dhamma,
nazovi to #tao, ili kako god hoces. To je bilo bezimeno. Ali to je
bilo prisutno - tako neprozirrno, tako transparentno, a ipak tako
cvrsto da ga je covek mogao dodirnuti. To me je gotovo ugusilo u onoj
sobi. To je bilo previse i jos nisam bio sposoban da to apsorbujem.

U meni sre pojavio duboki nagon da izjurim iz sobe, da odem pod nebo -
gusilo me je. To je bilo previse! To ce me ubiti! Da sam ostao jos
nekoliko trenutaska, to bi me bilo ugusilo - tako je izgledalo.

Izjurio sam iz sobe, izasao sam na ulicu. Postojao je veliki nagon
samo da se bude ispod neba sa zvezdama, sa drvecem, sa Zemljom... da
se bude sa prirodom. I odnam kada sam izasao, osecaj gusenja je
iscezao. Bilo je to jedno suvise malo mesto za takvu veliku pojavu.
Cak i nebo je malo mesto za tu veliku pojavu. To je vece od neba. Cak
ni nebo nnije granica tome. Ali onda sam se osetio spokojnijim.

Isao sam ka najblizej basti. To je bio potpuno nov hod, kao da je
gravitacia bila iscezla. Hodao sam, ili sam trcao, ili sam prosto
leteo; bilo je tesko razluciti. Nije bilo gravitacije, osecao sam se
bestezinski - kao da me je uzimala neka energija. Bio sam u rukama
neke druge energije.

Po prvi put nisam bio sam, po prvi put vise nisam bio pojedinac, po
prvi put je dosla kap i pala u okean. Sada je citav okean bio moj. Ja
sam bio okean. Nije bilo ogranicenja. Pojavila se ogromna moc, kao da
mogu da uradim bilo sta. Mene nije bilo, postojala je samo ona moc.

Dospeo sam do baste u koju sam imao obicaj da idem svakog dana. Basta
je bila zatvorena, zatvorena preko noci. Bilo je suvise kasno, bilo je
skoro jedan sat po ponoci. Bastovani su cvrsto spavali. Morao sam da
udjem u bastu kao lopov. Morao sam da se penjem na kapiju. Ali nesto me
je vuklo ka toj basti. Nije bilo u mojoj moci da sprecavam sebe.
Prosto sam plutao.
oliver_haddo is offline  
Odgovori s citatom