Quote:
Robert31 kaže:
Pozdrav, pišem sa suprugovim nickom...ja sam žensko.
Dakle , nedavni događaj koji mi je prepričala prijateljica me potaknuo na razmišljanje. I ja imam djecu u pubertetu koja su me tijekom razvoda od njihovog oca nazivala kurvetinom , pa imam i osobne razloge za ovu temu.
Prijateljica je vrlo inteligentna i zabavna osoba, izuzetno duhovita i britkog humora, duša svakog društva.
Od kad joj je suprug dobio otkaz zbog sumnjivih postupaka na svom radnom mjestu, ona se razboljela njen do tada naizgled savršeni brak se raspao. Suprug je otvoreno odlazio kod ljubavnice, na nju trošio novac zarađen čudnim putevima i moju prijateljicu ponižavao i vrijeđao na sve načine. Čak ju je znao i udariti. Njihova do tad dobra djeca su popustila u školi, počela pušiti travu, zapustili fakultet i krenuli putem propasti. Iako se trebala razvesti još na početku, nije se usudila. Rekla mi je da joj taj odnos pruža nekakav osjećaj sigurnosti i da mi to ne zna objasniti. Djaca su uvijek bila ljuta na nju što dopušta ocu da dolazi u kuću, financijski ju iskorištava, vrijeđa i ponižava. Nazivali su ju pogrdnim imenima, kurvetinom koja se napušila k... i sl.
Ponekad bi joj suprug pružio mrvice nade da njihov odnos još traje i ona bi se toga grčevito uhvatila. Redovito čita njegove objave na fejsu, kopa mu po mobitelu, novčaniku...
Unazad godinu dvije sariji sin je postao jako agresivan prema njoj, urarao ju je više puta, davio, prijetio da će ju ubiti, a ostatak obitelji ju ne brani, nego misle da ona bolje ni ne zaslužuje. Ja sam sigurna da je ona bila bar donekle dobra majka svojoj djeci , ali je bolestan odnos roditelja pridonio njihovom poremećenom ponašanju. I sama imam djecu i bivši suprug i ja smo bili dobri prema djeci , ali nismo bili dobri jedan prema drugome. Mislim da sam zbog toga i sama bila u situaciji da djeca budu bez poštovanja prema meni.
Molim da mi pomognete da si objasnim situaciju moje prijateljice i svih nas roditelja koji od svoje djece ponekad dobijemo komplimente koje mislimo da ne zaslužujemo i koje nikad svojim roditeljima nismo ni pomislili uputiti.
|
Nemam djecu ali mislim da u ovim slucajevima je krivnja iskljucivo na roditeljima.
Zasto roditeljska krivnja? Jer su djeci dopustili da se tako ponasaju.
Da je prijateljica (ili ti u svom opisanom slucaju) reagirala kako treba kada su djeca prvi put nesto takvo rekli situacija se ne bi razvila i razbuktala u tim razmjerima.
Djeci je potrebna disciplina i trebaju znat granice. Cesto roditelji ne postavljaju te granice u strahu da ih njihova djeca nece voliti ili postovati (pogotovo kad su roditelji 'u ratu') ... I na kraju se desi bas ono cega su se najvise bojali... a tad je na zalost najcesce kasno za bilo kakvu disciplinu ili usmjeravanje.