[Raz0r81ad3]

Vjetar povlači usnulo lišće po asfaltu parka, a put izgleda kao da me vodi u gusti mrak. Tu i tamo samo neka zvijezda odmah malo iznad asfalta sjaji na bijelo pod njom...
Prolazim tako lagano nekako zajedno sa vjetrom misleći na Božić.
Da, sjećam se zadnjeg Božića, sjećam se i koga sam onda čekao.
Kako sam švrljao pjesme po papiru i ljutio se što imam tako ružan rukopis.
Nitko se toga ne sjeća, dok je meni ta misao hladna kao led u srcu, boli, i vuče me prema dnu.
Podižem pogled prema kraju puta, vidim lampe kako sjaje predamnom i snijeg kako šumi u njihovom svjetlu.
Padaju mi smrznuti kristali na lice, te se tope i teku lagano poput suza...
Ne znam što je sjajnije...ali znam što je hladnije...
Nemam želje nikuda otići, već samo putem nastaviti i naći kraj ovome mjestu, želim da snijeg prestane i sunce svane, sad, ovaj tren. Želim da djeca ulete brzinom vjetra, te da počnu nicati snjegovići svuda oko mene, da odjekuje smjeh, da se osmjesi šalju svugdje oko mene.
Ali samo tišinu dobih na dar, tišinu i šum snijega, dok mi hladi obraze.
Nastavih tako kroz park, prateći lampe poput krijesnica na putu sve dok ne ugledah jednu klupicu ispred sebe.
Ne bijaše ona prazna, a na njoj snijega skoro da niti nije bilo. Na njoj je sjedjela malena djevojčica obučena sva u neku staru odjeću, poderanu i zmazanu. Smeđe mrlje je imala po sebi, kao je provučena kroz blato, te na nekim mjestima imaše i poderotine u materijalu, zamaljane tamno crvenim, poput zasušene krvi. Bijaše ona blijeda i djelovala mi je uplašeno, kao da se skriva na svjetlu od onog gustog mraka. Kao da je pobjegla iz mraka.
Bila mi je okrenuta leđima, te me nije vidjela na onaj tren.
Laganim korakom nastavih sve dok nisam bio na samo metar od nje, te je zapitah skoro šaptajući: "Oprosti, djevojčice?"
Trznula se, okrenula, te se naglim pokretom primila za naslon klupe da ne bi pala sa nje.
Široko je raširila oči, te me gledala sa velikim strahom, lice joj bijaše rumeno, a oči kao da je plakala taj tren.
"Djevojčice, oprosti, nisam te mislio uplašiti", rekoh skoro pokajnički..
"T-tko ste vi?" upita me kroz prodoran pogled.
"Oprosti, a-ali, samo šetam i ugledao sam te tu na klupi, je li ti hladno?"
"Ne", reče kimajući glavom, "Nemam ništa..."
"Znam da nemaš ništa", nadovezah se na nju "Nisam te niti mislio ništa tražiti"
Spustila je pogled na snijeg: "Onda ste uistinu rijetkost" i trznu se, te joj suza potekne niz obraz.
"Čekaj" rekoh, te izvadih rupčić iz džepa, "Uzmi"
Pružila je malo ruku, te zastala. Uperila je dug i jak pogled točno mi u oči, te povuče ruku natrag.
"Zašto ste ovdje?" upita me, uzevši si suzu sa lica rukom.
"Moglo bi se reći da pratim sjećanja" rekoh kroz blagi osmjeh u nadi da će ga zamjetiti.
"Svi nekako žive u sjećanjima" reče ona, spuštenog pogleda, te nadoda "Ne znate da to uništava ljude?"
"Kako to misliš?" rekoh pomalo iznenađen...
"Vidite li ove pahulje u zraku?" reče, te uperi prstom u lampu
"Da, vidim, ovaj, da."
"Među svim ovim pahuljama postoji jedna koja će sad uskoro pasti na Zemlju i onaj tko je vidi zamjetiti će točno nju, tako će ona ispuniti svoju zadaću dok pada" zbori ona prateći prstom jednu zamišljenu pahuljicu sve do zemlje.
"Mislite da tu ta pahulja umire?" upita me
"Sad je dio snijega", odgovorih gledajuć u snijeg
"Da. I djeca će sutra doći i napraviti će snjegovića sa tom pahuljom u sebi" reče ona te se blago osmjehne
"A kasnije će doći sunce i otopiti snjegovića u zemlju. Da li je onda ta pahulja mrtva?"
"Pa, čini se da jest?"
"Nije, ona je sada u zemlji. Vidite onaj tamo grm?" reče te mi ukaza prstom na mali grmić pod snijegom odmah pored staze.
"Vidim, da."
"Tamo će procvati ruža sa tri cvijeta od jedne kapi što će ih dati ta mala pahulja i svojom ljepotom će privlačiti poglede svih koji će proći ovuda" reče ona sa sad već jasno vidljivim osmjehom na licu.
Izgledala mi je kao da sanjari, kao da mi zaista pokušava opisati život jedne pahulje snijega. Ova ista mala djevojčica koju nikada u životu nisam vidio, ista ta djevojčica koja je potpuno sama i nema nikoga. Ima samo ovo odjeće što je na njoj i ništa više na ovom svijetu...
"Vidite li ružu?" upita me, te pogleda kroz osmjeh.
"Vidim, jako je lijepa." rekoh gledajući u onaj grmić sa strane puta.
"Htjela bi se vratiti kada ta ruža procvate...samo da je pomirišem makar na tren."
"Kao da se sve svodi na tu ružu, zar ne?" upitah je, već lagano pod dojmom njenog sna.
"Da, sve se svodi na ružu. Ali i na ljepotu koja zrači kad je nađemo. Kad nađemo svoju ružu. Kada uzmemo sa sobom svoju ružu"
"Zar bi je htjela ubrati?"
"Ne, samo pomirisati. Ali znate da se ruža ne nosi u ruci, zar ne?" reče, te se naglo uozbilji.
"Kako to misliš?"
"Pa, p... Oh", reče, te se primi za grud "Bo-b-boli"
Potrčah k njoj, te je primih za ramena "Što te boli, gdje? Pokaži!"
"Ne...uh..." , te mi klone u rukama...
Skinuh kaput i nabacih joj ga oko ramena, počela me loviti panika. Što da napravim, gdje je najbliža bolnica?
Umotah je u kaput ,primih je u ruke, te stadoh trčati po putu. Snijeg frcao je iza mene, pahulje letjele su mi u oči, te mi sakrivale put. Vidio sam sve slabije i slabije, i u jednom trenu mi s enoge sapletoše i počeh padati, okrenuh se u padu i sletih na leđa. Začu se jak i tup udarac. "Uf!", sletio sam na nešto...grana...
Pogledah joj lice, bila je potpuno bijela, mirna, nije se micala.
"Ne, Bože ne" rekoh kroz grč, te se trgnuh i pokušah se uspraviti.
Okrenuh se prema izlazu i nastavih trčati. Presjecalava me bol u leđima, rukama. Hladnoća počela mi se lijepiti za kožu. Koliko god sam se trudio postajao sam sve sporiji i sporiji. Konačno uspravih pogled i ugledah izlaz iz parka. "Da..." pomislih te se dadoh u jači trk samo da što prije iziđem van. Da spasim ovo malo biće.
Izletih van i gledam niz cestu. Hitna bi trebala biti blizu ovdje, te se dadoh u trk po sliskim pločnicima. Nisam osjećao da se miče, bila je savršeno mirna. Čim sam dulje trčao, tim mi je strah sve više rastao u grudima. Počelo me srce boljeti, rezati, grčiti se. Molim te, nemoj mi na rukama umrijeti.
Ugledah zgradu i kola hitne pomoći parkirana ispred. Zadnjim snagama došao sam do ulaznih vrata.
"Upomoč!!" počeo sam vikati sa ulaza
"Neka mi netko pomogne, molim vas..." rekoh kroz jecaje, bolno šepajući kroz hodnik...
Nitko se nije taj tren odazvao, sekunde su mi prolazile kao noževi preko srca, stezalo mi se srce...nisam mogao spustiti pogleda da joj ne vidim lice...
"UPOMOČ!!!" dreknuh iz sveg glasa, iz sve boli koja mi je presjecala grud.
Iz obližnjeg hodnika izjurila je jedna sestra, te mi potrčala u susret.
"Što je bilo? Što joj je?" ispitivala me sva u panici
"Ne znam, srušila se, pomognite joj" rekoh polagano, bolno kroz suze.
Sestra je uze i krene niz hodnik. Polegne je na kolica, te je stade žurno voziti prema jednoj od soba.
Ujurila je u sobu, te izletjela kroz par sekundi van.
"Jeste li u redu gospodine" upita me
"Ma jesam, što je sa njom? Je li netko tamo unutra?"
"Doktor je sa njom, nemojte brinuti, napraviti će sve što može" reče mi , te mi stavi ruku na rame...
"Jeste li joj otac?" upita me
"Nisam..." rekoh spuštena pogleda, još se boreći sa suzama...
"Rodbina? Prijatelj rodbine?"
"Ne, ništa od toga. Šetao sam parkom i bila je na jednoj od klupica. Počeli smo razgovarati, ali je kroz par minuta jednostavno klonula"
"Ostanite ovdje, vratiti ću se" reče mi sestra, te ode natrag u onu sobu...

Malo dalje od tih vrata bijaše klupica. Tu gdje inače sjede zabrinuti očevi, majke, rodbine, pa čak i prijatelji, sada ću se ja sjesti i moliti Bogu da ova djevojčica preživi. Ne znam joj čak niti ime. Samo znam da vidi ljepotu u ruži i da voli miris ruža...

Sjedoh na klupicu, ali polagano i bolno...sve me sjeklo, ali nisam htio otići.
Tako maleno i nježno biće, a izgubljeno tamo samo vani na snijegu. Što li ju je otjeralo tamo na snijeg? Boljela su me ta pitanja. Budila su srdžbu u meni...
Došla mi je u trenutku misao da bi najradije na mrtvo prebio onoga tko je kriv za ovo. Za ovu nesreću, za svu ovu bol.
Ali nisam znao, nisam imao koga...bijah samo ja sam u ovoj glupoj bolnici, na ovu hladnu noć...u ovom tako šupljem i praznom hodniku...Očito da me sav taj snijeg, hladnoća i iscrpljenost iscrpilo, jer sam kroz par trenutaka samo klonuo... Emocije su mi se razvodnjele, sve mi je naglo otupilo i samo sam klonuo...

Došla je sestra do mene i počela me drmati "Gospodine, gospodine!"
Trznuo sam se i fiksirao pogled na nju. "Što je? Što je bilo? Kako je?"
Sestra spusti pogled, te tužnim glasom reče "Našli smo novčanik u njenom džepu, unutra je bila i osobna iskaznica."
"Probali smo naći broj i uspjeli smo, to je iskaznica njenog oca. Čovjek je teški alkoholičar i sinoć je dobio slom živaca. Napao ju je nožem i htio ubiti. Ispričala nam je to njena majka. Završio je u umobolnici, ubrzo nakon što je malena pobjegla"
Srce mi se steglo. Tako drago stvorenje...
"Bože moj...grozno...A ona? Kako je ona?"
"Žao mi je gospodine... Ivana...ona..." zastane, te spusti pogled
"Recite"
Podignula je pogled: "Preminula je..." reče tihim šapatom
Ostao sam pogledom u njenom...odjednom kao da nisam ništa čuo...sve mi se zamutilo...kao da gledam kroz maglu...kao da mi je sve mutno u glavi...
"Oprostite...nisam vas čuo... Kao da ste rekl-kli. Niste..."
"Preminula je" reče, te se ustane...
"Ne, čekajte...ne...to ne može biti, nemoguće. To je samo djevojčica"
"Žao mi je..."
Srce mi se steglo, te me stade lagano gušiti, pogled mi se zamutio i u trenu mi nestadoše i sestra i hodnik...i prazna bolnica...
Bijah samo ja...a u srcu mi krvavi, ledeni noževi. Suze tekle su mi niz obraz, tople i teške, ali nisam zvuka ispustio, samo sam se držao za grud, samo sam u sebi jecao... Samo je boljelo i samo sam to osjećao...