Pogledaj jedan post
Old 22.07.2004., 00:54   #10
~(8)~

- Strah je to što osjećaš dok si s njom. Strah, a ne ljubav - uvijek se s vremena na vrijeme nađe jedan ili jedna samouka psihijatrica s nadobudno pročitana četiri poglavlja, a zapamćena tek mudra dva, neke instant-uvid-u-stanje-psihe-nakon-prekida-bestseller-knjige. Pustim ja tu gospodu neka frakove dignu visoko pred nekim drugim balavcima.
- Jel' imaš dečka?
Nije baš primjerak ljepotice, ali znaju i takvi zalutati u mutne vode ljubavi.
- Imam. Čemu takva pitanja?
Ne uzbuđuj se, curo, nije da si krunski svjedok. Uostalom, kod tebe jedino i očitavam strah čim odgovaraš protupitanjem sklepanim u množini. Pazi malo na te detaljčiće, nije bila množina, tek jedno pitanje ti postavih. Ili je to jedna od onih vidovitih, jer baš krećem sa završnim.
- Imaš, je li? A kako znaš da i ti ne osjećaš stah dok si s njim?
Nad ovakvim pitanjem treba potegnuti i u ono treće poglavlje kojeg je malo zbrzala zbog nedjeljnog filma nakon Dnevnika. Bolje rečeno, dobrano je zbrzala s tim poglavljem.
- Kako znam? Bože, kako si ti glup. Pa ja ga volim... Kako da onda osjećam strah?
Opa, drago mi je kako bar netko smije voljeti...
Kad već drugi ne mogu...
Curo, dajem ti još četiri mjeseca, maksimalno, a onda dobrodošla u krhotine ljubavi.
Ako ih uopće budeš htjela...
I cijenila...
Nekako sam premlad za brkanje Strahova i, tja dobro, ne volim baš koristiti tu jednu Bezvremensku Riječ, sve izlazi u tonovima koji falšaju za pjesmom koju voljeh čuti na gramofonu svoje duše. A o Strahovima ponešto i znam...
Jednostavno, ne znam zašto, ali Strah za Goli Život je moj evergreen koji nikako da siđe s vrha top ljestvice. Kako godine prolaze, a ritmovi i muzike se mijenjaju, sve očekivah neki novi šlager, ali eto, hit je izgleda hit, a godine su tu samo da mu podignu rejting i slavu.
Barem se u ovoj našoj zemlji nađe takvih hitova...
A još lakše se nađu bitange koje ih sviraju...
Mi dolje sve nešto gledamo na ekavicu i ijekavicu, ali ne brini Bože, ima nas udarenih po svim stranama sveta/svijeta. Zar je tako teško razumijeti kako je vetar ipak samo vjetar, kojim god slovima ga pokušali ukrotiti na papiru...
Nisam pretjerani optimist, ali naučio sam se na život i suviše mi je mio za prokockati ga u Bezimenom kafiću od još Bezimenije bitange. Sjedio sam za stolom, solo uvaljen u žuti kožni naslonjač, sa slikom pregleda jučerašnjih utakmica Lige Prvaka, i zvukom petorice pajdaša koji su od jučerašnjeg događaja u Saloonu upravo ispisivali već treću stranicu u Večernjaku. Prednjačio je najstariji, ubogi trideseto-nešto-godišnjak koji se doslovno raspjevao svojim srpskim naglaskom i odabirom riječi.
Ma, nije mi žao jezika...
Žao mi budale koja ga koristi...
Hvalio se svojim nožem, te ga tri puta, uz one srpske da+glagol, vadio van, sasvim uvjerljivo i opravdano ga uspoređivajući s onim američkih marinaca.
- Kad je Sale budala... Čovek mu lepo reko da je WC u kvaru i umesto da ode van i da se popiša uz ono drveće, ne, on mora da iznervira čoveka.
- Kako će izaći van i popišati se kad ga ona dva na ulazu više neće pustiti unutra? - javio se debeli cvikeraš, onaj ponajdeblje najgluplji u cijelom cirkusu. A i najdeblji inače...
- Ajde ne seri! Sale je bio pijan, k'o i uvek... i kao video je nekog tipa kako je bio na tom WC-u... Normalno, Sale ga je nazv'o lažovom, ovaj pozv'o svog dečka iz osiguranja i već mislili da mu jebu sve po spisku!
- I? I?
- A šta i? Sale mi je k'o brat, sve bi da uradim za njega, ali da izbodem dva čoveka radi usranog WC-a... Ma, jebeš i godinu-dve u čuzi, takav sam čovek, sve bi uradio za svog, ali jebote, zbog WC-a?
Slažem se... Makar mislim kako to i nije najgluplja stvar zbog koje si već ležao. Ne znam, samo mi sličiš na vječite emocionalce koji vole mahati svojim noževima...
- A jebiga... Moglo je da završi i drugačije... Čovek je ipak pazio da me ne dovede do ruba, al' kad Sale... On samo odmaže.
- Ma Sale je lud... Sjećam se kad smo se jednom pošorali s četvoricom samo zato jer mu se nije svidjelo kako ga je neka pička pogledala.
Smijeh je bio konstantan, ali momak preko granice još je držao uzde glavne uloge u svojim rukama. On je bio zvijezda večeri.
- Znaš ono, onu točku kad te čovek prosto natera da potegneš gun? Jebiga... Ponos, znaš... Neka pravila... Ne može da ti skreše majku (čudio sam se kako je keva odjednom nestala?), a onda da očekuje da ću ostat miran! Jebi to, probost ću te, seljačino!
Pa sad, odluči se, vojničino, hoćeš li ga probosti ili upucati...
Ili, pardon, možda ti je crno kožno pokrivalo srca (pojava poput svodnika s mračnih ulica Chicaga) napunjeno cijelim arsenalom jednosmjernih putovnica?
Možda bi bilo lakše kada bih vam ga dočarao, ali sumnjam kako bi to puno pomoglo. Svi smo mi, barem jedanput naišli na te kratko podšišane tipove (ovaj je njegovao čak i sijede vlasi kose), u najboljim trideset i tko zna kojim, s upečatljivom i uvijek prepoznatljivom kožnom jaknom do malo iznad koljena, i glasom ponekad jezovitim čak i onima koji ga dobro znaju.
U cijeloj priči, uhvaćenoj u sutonu još jednog dana u prijatnom kafiću nedaleko kuće, nije smetala ekavica koju su zidovi pomalo sramežljivo prihvaćali, u zagrebačkom kvartu pola sata udaljenom od Trga gdje su pravi zagrepčani ionako postali suvišna manjina, nije to smetalo...
Nije bilo bitno ni na čijoj se strani borio u ovom Ratu, jer ionako je sličio čovjeku koji se uopće nije borio, barem ne s onim oružjem kojim danas maše. Bio je jedan od onih poduzetnih boraca koji su uspješno bježali od lovaca (već koje nacionalne vlade) na mlade ratnike kojima je sasvim dobro bilo i u Jugoslaviji, a mržnju spram Hrvata nisu toliko nježno njegovali. Teško je danas uopće i pojmiti Srbina kao osobu - kod nas je ili kategorija ubojice i koljača, ili je ratni profiter. Čovjek za susjednim stolom nije naginjao svojski niti jednoj kategoriji, iako su mu afiniteti prema novcu kudikamo nadmašivali Jedno Slavno Klanje Hrvata u selima uz granicu...
Bio je jedan od onih bjegunaca Rata, a koji su ga motivi poveli putem bježanja, meni doista nisu imali preveliko znamenje. Izdajnik, trtaroš ili tek čovjek svjestan drugih vrijednosti života, tko će ga znati...
Ono što je smetalo, ono što je kao prašina plovilo očima, bila je primitivnost. A takve duševne rugobe ne biraju narodnost i nacionalnost...
Elysium is offline  
Odgovori s citatom