[Da Kang]

Nastavak intervjua :

P: I znači odustali ste od daljnjeg pisanja gospodine Piskaraliću ?
O: Mda, shvatio sam neke stvari usput i zaključio da nema mjesta za mene.
P: Kako to mislite ? Nema mjesta ?
O: PA jednostavno imam osjećaj da me ljudi ne shvaćaju. Ili pogrešno shvaćaju. A ono što me najviše i plašilo – Ljudi me uopće ne primjećuju. I tako, kao što sam napomenuo odmah na početku, ljudi će na kraju odlučiti.
P: Pa dobro, ljudi vas nisu odbacili, dobro ste primljeni…tako djeluje
O: Bah, to možda Vi mislite. Ja mislim da jednostavno ne spadam ovamo. Moje se priče nekako ne uklapaju u ovaj scenario. Ovo je više kutak za pjesničke duše, istinske poete, ja sa svojom brutalnom realnošću i krimi pričama nikako ne spadam ovdje. Krivo sam nastupio. Sad to više ne mogu popraviti. Ljudi već imaju predrasude o meni. Osjećam to, nisu mi potrebni dokazi….
P: Vi ste baš čvrsto odlučili da prestanete ?
O: Da, definitivno. Mislim da sam pretjerao sa svojim očekivanjima. To me je na kraju dotuklo. A izgleda da ponekad ni stari recepti ne pale. Ili ja jednostavno nisam dovoljno dobar da ih realiziram. Znam, nemam stila…a vjerovatno ni onu produhovljenost koja se u ovom kutku traži…Ostavit ću više mjesta za druge. Ipak sam ja panker u duši. Moj je uzor Bukowski a on i nije baš neki poeta.
P: Možda da probate naći neko drugo mjesto, neki drugi literarni kutić, podforum – pankeri, kriminalci, marginalci.…ili možda čak nešto ironično, satirično. To vam se danas dosta čita. I cijeni.
O: Oh…ali ja želim biti svjedok vremena….ali mislim da mi to ne ide. Mislim da je bolje ostaviti nešto što je u samom početku promašeno. Ili je možda ispaljeno u krivu metu.
P: Vaša kvazi psihološka preseravnja i iracionalni pogledi na svijet nisu se nikog dojmili…
O: Pa naravno, to i nije bio cilj. Namjerno sam napravio zbrku. Ispipavam teren, bacam bombe, takav sam.Želio sam od svjetine izmamiti reakciju i nisam uspio. Krivo sam procijenio okolinu. Sada se kajem. Pokvario sam svoju sliku.. Ali moram nešto priznati. Ja sam veliki prevarant. Uspijevam obmanuti ljude. I mislim da je tu ključ mog uspjeha. Imam tu moć da mogu ljude u nešto uvjeriti. Mislim da je to uvijek pogodak. Ljudi jednostavno drugačije precipiraju iste stvari koje dolaze od različitih ljudi. Kako biste vi gledali na sve ovo kad bi znali da je sve ovo pisao recimo…..Ante Tomić ? Recite mi ?
P: Ehej, ja ovdje postavljam pitanja kauboju. Oprostite, nisam vas baš pozorno slušao. Gdje je Ante Tomić ?
O: AH, spominjao sam naš jučerašnji sastanak. Rekao je da vas iznimno cijeni. I da prati vaš rad.
P: Mhm, zaista ? Polaskan sam, on je zaista velika faca….
O: Ali ti nisi, smrdljivi ušljivče….gubi se odavde.
P: Nešto ste rekli ?
O: Ha ? Da, glasno razmišljam. O tome kakav ste vi masjtor svog posla.
P: Zahvaljujem, žao mi je da ne mogu tvrditi isto za Vas.
O: No dobro…vidim da ovo ne vodi nikamo pa vas napuštam…zbogom.