[snowwoman]

Meni je moja frendica dobar primjer. Razvela se kad je kćer imala godinu dana. Prvih par godina nije željela nikakvu vezu, trebalo joj je da se snadje i organizira život. Ima prekrasnu kćer u koju puno ulaže, na sve načine. Sad je mala drugi osnovne i ona želi vezu. I traži ju. I meni je to super. Klinka je toliko super da joj sama zna reći - mama daj si nadji nekog komada

I naše cure su to govorile, kad smo se zabavljali stalno su navaljivale da kad ćemo već jednom se ženiti.... Djeca nemaju ama baš nikakvu predodžbu o zajedničkom životu. I onda kad se nadjemo pod istim krovom priča kreće potpuno drukčijim tokom. Djeca mog muža nemaju gotovo nikakav kontakt s majkom, ona ih je ostavila, ponekad se čuju telefonom i to je sve.

U ovakve veze je potrebno uložiti neuporedivo više truda i živacaa i ljubavi i često se pitam da li to vrijedi, ali eto opet nekako guramo jer ono nešto nas tjera da se i dalje trudimo. Znam reći svom mužu da nam je mjesto u raju zagarantirano šta sve moramo preživjeti s djecom.


Mene sad moja kćer pita jel ja mislim imati još djece(tim rječima) osim ovog što će se sad roditi jer bilo bi bolje da je to bilo s njenim tatom!!!!!! A njen tata i ja smo se razišli kad je njoj bilo godinu dana, sad joj je 8. Dakle, ona još uvijek ima tu viziju u glavi i ništa to ne može promijeniti. Nema veze što je taj njen otac nju maltretirao, što je imao zabranu vidjanja, što je uzrokovao milion problema, tata je tata i to se ne da promijeniti. Tako i moje pastorke razmišljaju, i njih je majka napustila, ali ipak je ona mama a ja sam tatina žena.