|
Mrtav sin
Ona pred toplu peć sjeda,
stavlja na sebe meke pokrivače.
On sanjivo i mutno gleda
na nesretnu majku koja plače.
Zapjevao bi, i bio bi tih,
da ne povrijedi je još više.
No zaboravlja nježan stih,
i zato pjesmu mišlju piše.
U toj pjesmi, tužan
je početak jednak kraju.
Majci je sreću dužan,
pjesme samo žalost daju.
Volio bi blizu biti
majci što tiho jeca.
Suze nastavlja liti,
nedostaju joj djeca.
On je tu, u istoj sobi,
njezin sin jedini.
Odrasle je već dobi
i prazni su mu sni.
I kao da ga nema,
ne miluje u krilu mače.
Sina zaista nema,
a majka, sama, plače...
__________________
Da sad se nadam životu blažem? Ili da mi mašta bude mana?
|