ajd probaj ne shvatiti ovo kao provokaciju niti kao podilazenje...
My humble opinion:
ljudi (parovi, prijatelji, supruznici, partneri-nazovi emotivni odnos kako hoces) su darovani jedni drugima za uzajamni rast, ispravljanje krivih drina i "programa" koje, htjeli oni to ili ne, roditelji ili skrbnici uvaljuju djeci u najranijim danima (prema nekim teorijama vec od trenutka zaceca). To uvaljivanje nije samo ono sto danas nazivamo zlostavljanjem i obespravljivanjem djece, vec u svojoj bezgranicnoj ljubavi i brizi roditelji, ponekad i pretjeraju, pa vezu djecu za sebe ispunjavajuci svoje vlastite potrebe za bezuvjetnom ljubavlju.
Djeca jednoga dana moraju postati slobodni i samosvjesni ljudi, e da bi jednog dana mozda odgajali jos slobodniju generaciju klinaca.
Daklem
to prije "odrastemo" u tom odnosu i ispunimo vlastite potrebe za ljubavlju, to cemo biti slobodniji roditelji. Slobodniji da djecu odgajamo u samopouzdane ljude koji ce voljeti ljude.
Eto, zato sam reagirala prethodnim postovima, jer iz tvojih recenica izbija na povrsinu ono "bojim se", strah zna biti izvor aktiviranja obrambenih mehanizama koji onda ugrozavaju i sam partnerski odnos.
Sad mi se cini da sam krivo reagirala. Samim postavljanjem tih pitanja u fazi kad jos ni ne planirate prinovu, ti si zapravo dobar korak ispred roditelja koji se to nikad ne zapitaju.
