prije 15 dana sam pred kućom našla goluždravu ptićicu, bez iti malo perja na sebi, jadnu, izgubljenu, pregladnjelu....
mama ga nije tražila, uokolo sam tražila gnijezdo... nigdje nikoga/ničega.
uzela ga sebi, hranila prvi dan kruhom i vodom u šprici, sutradan otišla u dućan za ljubimce i kupila hranu (izraz lica ženske dok sam joj objašnjavala ....
).
hranila, dizala se noću, ptica dobila prvo perje, ekipa mi govorila da sam luda, da će ionako krepat... ah, klasika.
ljudi gatali koja je vrsta, em vrabac, em lastavica....
e sad je mali vrabac (oduvijek valjda i bio
) i baš je živ, pokretan, reagira na moj glas, ne boji se mog dodira... sve divno i krasno, no dilema je, šta sada napravit?!
vuće ga priroda, leti po stubištu i gleda kroz prozor satima, divota, ALI on se ne zna hraniti sam. al nikako!
dam mu kruha, gleda tupo, stavim mu mrvicu kruha u kljun, baci ako je imalo veće od kljuna. al kad malac vidi špricu sa spravljenom kašicom od kupljene hrane za mlade ptice poludi od sreće, cvrkuće i klepeta krilcima.
dakle, u priroda opsati neće, jasno mi je, al zar sam ga spasila i odgojila da bi sad cijeli život bio u kavezu.
šta da radim?
