[Putnik92]

Unatoc ventilatoru i klimi koja stvara buku dizel motora, zbog velike vlage ne uspijevam zaspati prije 3:00, samo da bi me u 6:30 probudili kompresori (ili sto slicnoga) pred hotelom za koji mi je Kubanac sinoc rekao da je u rekonstrukciji, a koji mi je preko puta case. Kako mi gazdarica kaze da ne mogu ostati jos jednu noc jer ima rezervaciju, odlucujem doruckovati i dan ranije od plana otici u Trinidad. Na aerodromu sam bio uzeo Viazulov vozni red, bus ide u 8:35. Pozdravljam se s gazdaricom na kubanski nacin, bez rukovanja, po jedan poljubac na svaki obraz. Popijem casu *prokuhane* vode i odlazim. Stranci ne smiju piti vodu iz vodovoda jer je vrlo lose kvalitete.

Ne kisi vise. Nedaleko od case, pred hotelom Nacional nalazim taksi. Nacional je top-hotel u Havani, sagradjen 1930, odmah ponad Malecona, avenije/setalista uz more. Taksista me vozi na stanicu Viazula u Novi Vedado, udaljenu 5 km. Usput mi daje adresu case cije vlasnike u Trinidadu "zna". Ovdje pocinjem uciti da ce mi vecina Kubanaca koju cu sretati pokusavati nesto prodati ili mi na neki drugi nacin uzeti novce. Svi koji negdje dovode turiste beru proviziju, iako to nece nikada priznati. Turist je za Kubanca izvor novaca, jedini koji mu je na Kubi, otoku na koji stranci rado dolaze a s kojega Kubanci rado bjeze, dostupan. I time se obilato koriste, snalazljivi kakvi jesu.

Na stanici Viazula saznajem da mi je bus zbrisao pred nosom jer mu je polazak u 8:05 a ne u 8:35 kako pise na prospektu Viazula. Dobrodosli u svijet kubanski rastezljivog poimanja vremena. Kako Viazul nakon polaska staje i na stanici ASTRO buseva (ali ne i u povratku, da turisti ne bi koristili jeftine privatne taksije), uzimam drugi taksi i trazim da me vozi na stanicu ASTRO buseva i da stigne prije mog busa. Taksista se raspicio po cestama i doveo me na odrediste, gdje me uhvatio gnjaviti tip na cesti da za cijenu busa uzmem taksi za Trinidad zajedno s jos nekim koga ce uskoro uhvatiti. Pritom mi je kazao da jos treba samo jednu osobu, sto je bila laz, jer sam ja bio prvi putnik za Trinidad. Kako nisam znao je li moj bus za Trinidad vec stigao, a i taksi je izgledao decentno (klimatizirana Xsara), odlucio sam uzeti taksi. Ovaj je taksi inace drzavni, ali sam uvjeren da i taksista ima neke privatne koristi od svog posla jer inace se ne bi pokazali tako zainteresirani za hvatanje klijenata.

Uskoro hvatac dovodi jos dva Talijana s kojima se, kako znam talijanski, brzo skompam. Na putu se dogovorimo zajedno iznajmiti casu u Trinidadu. Prolazimo kroz siromasna (siromasna za kubanski pojam!) predgradja gdje po prvi put imam priliku po danjem svjetlu vidjeti svu bijedu zivota na Kubi. Gore je od bilo cega sto sam mogao zamisliti. Jednostavno mi pjescane plaze ne idu zajedno s ovom bijedom, ali stvarnost je jaca od mojih iluzija. Zao mi je tih ljudi, ali ja sam ipak dosao na odmor, a ne na pruzanje humanitarne pomoci. Pokusat cu dalje ne misliti o toj mizeriji koliko cu god moci.

Izlazimo iz Havane na "carretera national" (=nacinalna cesta). To je glavna cesta na Kubi s 2x3 trake koja prolazi centrom otoka po gotovo cijeloj duzini. Kvaliteta ceste je ocajna, kisa ponovno pada, na cesti se stvaraju jezerca po kojima auto svako malo proklizava, vidljivost se zbog kise smanjuje na 50m, te je nas sofer prisiljen mjestimice usporavati na 40 na sat. Promet je rijedak jer na Kubi nema puno vozila, auto je za Kubanca olicenje luksuza. Na cesti svako malo srecemo nekog policajca u Ladi ili na motoru kakve se vidi u malo starijm americkim policijskim serijama. Prilikom sretanja svake patrole, taksista naglo usporava. Mjestimice srecemo tricikle kakve su Svabe koristile u II svr. ratu. Pod svakim mostom nad cestom masa ljudi ceka prolazak nekoga tko ce im pruziti prijevoz, a na mostovima, gledano s ceste, revolucionarne parole kakve su Rusi i Kinezi napustili nakon prve petoljetke, tipa "domovina ili smrt", "revolucija se brani zivotom", "socijalizam je sreca za Kubu", "radimo i gradimo" (sad vi nastavite s *puno* maste) itd. Centar otoka je monoton. Osim plantaza secerne trske, nema apsolutno nicega za vidjeti. Havana je na sjeverno strani Kube, dosta na zapadu, a Trinidad na juznoj strani negdje centralno po duzini otoka, sa sjevera zasticen planinom s tropskom vegetacijom.

Nakon 2 sata voznje silazimo s glavne ceste i krecemo po cesti na kojoj su rupe mestimice takve da se u njima moze pjeske pasti i slomiti nogu. Kraj je siromasniji od Havane, kisa i dalje pada, no od ljudi uz cestu *nitko* nema kisobran - stite se od kise komadima najlona. Poneki se sretnici transportiraju na otvorenoj platformi starih kamiona za prijevoz rasutog tereta, 20-30 ljudi nagurano. Oni manje sretni cuce na "kocijama" koje obicno vuce konj kojem se mogu brojati rebra. "Kocija" znaci dvije daske na kojima (5-10) ljudi sjedi licem okrenuti jedni prema drugima. Svako malo prelazimo nekakvu prugu koja se i ne vidi jer po njoj tece bujica blatne vode sirine 3-4 metra. Taksista svaki puta ekstremno usporava i prelazi vodu s maksimalnim oprezom. Malo dalje Viazulov bus sletio s ceste i lupio u neku ogradu (kasnije cu saznati da to *nije* bio bus s kojim sam trebao ici, taj je dolazio tek nakon nas). Kroz koje god mjesto da prolazimo, ljudi lijeno sjedne pred svojim kucama cekajuci da zivot prodje.

Uz cestu vidjamo zatvor koji nas podsjeca na karakter vlasti zemlje u kojoj smo na odmoru. Sofer se jednom zaustavlja da obavi neki privatni posao, mi malo cekamo i zatim idemo dalje. U daljini se vide planine ponad Trinidada i uskoro se spustamo na cestu koja vodi uz more. Plaze ovdje ne vrijede bog-zna-sto, dolazimo u Trinidad gdje nas taksista ostavlja u centru (namojte ovo shvatiti kao centar nekog europskog grada).

Tri musketira krecu u potragu za casom i susrecu se s njima novim faktorom u kubanskoj jednadzbi, jineterosima ("jinetero" [hinetero] = jahac), uglavnom mladjim deckima koji pod plastom ljubazne pomoci, a s muzenjem novaca od trurista na ovaj ili onaj nacin kao jedinim stvarnim motivom. Tehnika im je obicno prici turistu s "amigo, amigo", privuci paznju, pitati klasicno "what country" i jednom kad dobiju odgovor razvezati jezik o tome kako imaju brata bas u toj zemlji itd. Jako su dobro informirani i covjek ima tendenciju povjerovati im. Zatim prate turista, ne ispustaju ga, vode ga do case gdje ce dobiti proviziju, traze da im turista plati pice jer oni nemaju love, vode ga po gradu i zatim traze 20$ za uslugu "vodica". Medjusobno su dobro organizirani, znaju se i u stanju su neugodno urlati za turistima koji se drznu ignorirati ih. Ipak, osim sto su neugodni, nisu opasni (iako je razuma predostroznost svakako preporucljiva).

Nebo se ponovno otvara, prolom oblaka, sklanjamo se u peso-trgovinu gdje se na prste moze nabrojiti broj raznih nekvalitetnih artikala ponudjenih na prodaju. Brojni su artikli racionalizirani i Kubanci ih kupuju "na tockice".

Kisa nakon nekog vremena posustaje, ali kako je mjesto na kosini, na 5m sirokim, poplocenim ulicama jos uvijek teku prave male bujice. Prisiljen sam obuci sandale, zasuci nogavice i gaziti preko duboke bujice koja prijeti svojom silinom srusiti i odnijeti putnika-namjernika.

Napokon nalazimo casu za troje, zasebnu malu kucicu u jadnom stanju, 30$, uzimamo ju. Mogli smo dobiti kucicu jer je ona vlasnistvo oca obitelji, a mater posjeduje drugu u kojoj zive (sto je rijetkost). Registrirane case imaju na ulaznim vratima naljepnicu s plavim trokutom i placaju mjesecni porez od nekoliko stotina dolara, zavisno o kvadraturi i lokaciji, plus dodatni porez na promet. Porez se placa cijele godine, a sezona traje samo dio godine. Pa racunajte. Da se ne bi Kubanci slucajno obogatili!

Na rucak odlazimo u drzavni restoran, koji nisu poznati ni po klaliteti hrane, ni po usluznosti. Imaju dva jelovnika, u pesosima za kubance i u dolarima za strance. Cijena sasvim prosjecne klope - 8-10$. Skupo? Da. Dobra je vijest da je kisa napokon potpuno stala.

Slijedeca kategorija restorana su *paladari*. Paladar je privatni restoran s kapacitetom od max. 12 osoba koji su bolji od drzavnih, ali pod velikim poreznim pritiskom i kojekakvim administrativnim zabranama tipa "ne smijete prodavati jastoga i ribu", ne cvetaju im bas ruze. Postoji opcija i jesti u nekoj casi koja nije registrirana za prehranu vec nudi klopu ilegalno.