Grickala sam ih kao dijete, htjela sam provjeriti imaju li još uvijek isti okus. Izgubljeni elementi su se vratili, još uvijek se integriraju, neki su malo uvrijeđeni jer su bili zapostavljeni, ali ništa strašno. Zanimljivo mi je to što kako se sad prisjećam raznih faza iz djetinjstva u misli mi dolaze životinje koje sam tada voljela. Mislim, volim ih i sad, ali tada je to bilo nešto stvarno posebno. Morati ću putovati da posjetim svaku od njih, čopor postaje sve veći.
Ta dendrologija (pa i dendrofilija) je kul, ali valjda znaš da to nije šamanizam, samo jedan njegov mali dio. Isto tako možeš raditi sa drugim biljkama, recimo sjedneš kraj kadulje, promatraš je, povezuješ se s njom. Poslije, ako ti zatreba njezina pomoć (kod upale grla, recimo) ne moraš piti čaj (ako ti nije pri ruci) nego samo prizoveš taj osjećaj, odnosno duh kadulje. I tako možeš sa svim biljem, čak i onim kojem ne znaš naziv i svojstva - upoznaješ ga izravno, a ne iz knjiga. (Naravno, nikad ne grickati ono za koje nisi sto posto siguran što je).
Patuljci su ista kategorija kao i vile - mogu ti biti metafora, mogu ti biti stvarni, kako god odlučiš, i onako je sve u glavi. Oni su duhovi zemlje - žive u podzemlju, bave se nekom ludom pseudoznanošću i nisu tako ležerni kao vile. Muževniji su, ozbiljniji, teški kao crna zemlja. Ne znam je li ih moguće vidjeti u fizičkom svijetu, možda u nekim pećinama tipa Postojnske Jame.