Quote:
plisana dekica kaže:
Zasto bi prvi korak bio individualni pristup, jel nekome palo na pamet da bi individualni pristup mogao isto imati posljedice? Moguca su etiketiranja od strane nastavnika i vrsnjaka, sto moze jako utjecati na dijete. Ja se sjecam u osovnoj je par klinaca radilo po individualnom pristupu i svi su vise puta doživjeli izrugivanje i podsmijeh zbog toga. Djetetu bi rad sa roditeljima, psihologom, logopedom, ali i sa samim sobom trebao pomoci da nađe način ucenja koji ce mu najvise odgovarati i s kojim ce postizati najbolje rezultate. Ukoliko i nakon nekog vremena nikako ne ide treba razmotriti individualni pristup, ali to ne bi trebao biti prvi korak u rjesavanju problema.
Meni su disleksija i disgrafija dijagnosticirane u trecem razredu, bilo je tu i suza i jedinica. Kroz osnovnu sam se koncentrirala na par predmeta koji mi trebaju za upis, oni su bili 5, ostalo hmm, nesto losije  upisala sam matematicku gimnaziju, tu je postalo puno teze i ocjene su se spustile, ali znala sam sto zelim i uz puno truda upisala studij strojarstva i ide mi, za sada nemam zaostataka. Samo je bitno naći nacin ucenja koji najvise odgovara. Disleksiji i disgrafiji se moze smanjiti izrazenost, mogu se postici svi ciljevi, samo treba puno truda, rada, volje. |
Individualizirani pristup obavezuje učitelja da prilagodi nastavu tako da dijete može normalno napredovati. Bez toga, službeno, čak i ne smije izrađivati posebne pisane ispite, čitati mu pitanja, kod zaključivanja ocjene mora jednako uvažiti ocjenu iz usmenog i pisanog... Ako ima IP, tada mora postupiti prema uputi stručnjaka na osnovi kojega je rješenje donijeto. IP postoji i u gimnazijama. Dijete ne bi smjelo dobiti slabije znanje niti slabije ocjene ako ima disleksiju, no može dobiti poseban tretman samo ako ima rješenje o primjerenom obliku školovanja.
Ako ima etiketiranja, to treba rješavati u školi.
Poteškoće se mogu smanjiti, često se i smanje uz dovoljno vježbe, no kod nekih čak ni to ne uspijeva. To i dalje ne znači da dijete, kasnije odrasla osoba ne može postizati najbolje rezultate i biti uspješna. Takvu djecu i osobe ne bi trebalo obeshrabriti slabim ocjenama. Mislim da je loš školski uspjeh veći problem za samopouzdanje od etiketiranja. Ako se uoči bilo kakva vrsta omalovažavanja, možemo reagirati, no ako dijete iz dana u dan ne uspijeva dobiti solidnu ocjenu mada mukotrpno radi, tada mu samopouzdanje i samopoštovanje mogu ozbiljno stradati.
Usput, misliš li da djeca u razredu neće primijetiti da netko ne zna / ne može čitati ako nema IP? Ako ima IP, ima potvrdu da za loše čitanje ima razlog. Ako IP nema, ti se problemi u razredu mogu shvatiti kao lijenost ili čak opća nesposobnost.
Rješenje o IP nije ništa drugo nego dokument koji obavezuje učitelje i stručne suradnike da s djetetom rade na drugi način i da mu posvete više pažnje.
Znam da je rad s djetetom koje ima disleksiju mukotrpan. No teško je i djeci koja moraju nositi naočale, a ne nose ih. Što bi bilo da roditelj kaže da djetetu koje loše vidi ne treba prilagodba jer će biti etiketirano zbog naočala? Naočale za disleksiju (još) ne postoje, ali postoji IP. Ako odbijate IP, kao da ste odbili naočale za slabovidno dijete.
Imala sam tijekom svoga rada kao učiteljica hrvatskoga jezika nekoliko učenika koji nikad nisu uspjeli naučiti čitati kao ostala djeca u 3-4 razredu. Jedan je završio arhitekturu, drugi brodogradnju, treći je na 5. godini Akademije likovnih umjetnosti. (Kad su se oni školovali, nije bilo IP-a, no samoinicijativno smo im prilagođavali metode jer se to smjelo i moglo na osnovi osobne procjene). Imam i dvoje koji su sad šestaši. Oboje imaju IP. Jedan već sasvim dobro čita, drugi ne čita gotovo uopće, a piše kao dijete u 1. razredu. Oba se djeteta dobro snalaze s gradivom i s ocjenama.
Još malo podrške svim roditeljima disleksičara: i među književnicima ima takvih, npr. Maja Gluščević, autorica brojnih romana za djecu i nekoliko scenarija (npr. Jelenko, Vuk samotnjak) tek je s 12 godina počela čitati. Nije imala IP (jer se tada jedva i znalo za disleksiju), no očito je imala dobru podršku obitelji i učitelja.