|
Vec dugo radim portrete i kad mi je umrla mama, izgravirao sam njen portret na nadgrobnom spomeniku - moj prvi rad te vrste.
Za vrijeme i poslije rata, nazalost, vise se i ne sjecam koliko sam takvih portreta napravio, ali...
Cesto mi u sjecanje dodju ti likovi koje sam morao "ovjekovjeciti" i clanovi njihovih obitelji.
Svaki spomenik zasluzuje jedan roman:
- Djeluje nestvarno da vam devetnaestogodisnja udovica sa sinom sjedi iza ledja i komentira slicnost portreta s njenim Muzem koji ih je do juce grlio,
- Jedna je dvadesetpetogodisnja udovica donijela fotografije (vrlo kvalitetne), ali kaze: "Ovo jesu Njegove fotografije, ali to nije On. Gledaj kako je mrk, a On se stalno smijao - Hocu ga nasmijanog!"
Trazili smo u casopisima nasmijane muskarce da bi pronasli zube koji najvise slice zubima njenog Muza. Najednom je povikala: "Evo ovakvi, samo ovaj zub ide malo preko ovog!",
- itd...itd.
- Najcesce mi se u sjecanje vraca jedan Otac - na Njegov zahtjev portret Njegovog Sina je bio cijela figura (bio je zadovoljan pogodjenom slicnoscu), ali je rekao da bi se rado posavjetovao sa zenom da li da odjeca bude svjetlija.
Dogovor je: Ako Zena ne bude imala primjedbi, On ce javiti covjeku koji pise slova da upise podatke Pokojnika.
Kako mi se nije javljao, dosao sam da pogledam spomenik i "skamenio se":
Tog dana moj sin je navrsio dvadeset godina!
NA SPOMENIKU JE PISALO DA TOG DANA NAS BRANITELJ "SLAVI" DVADESETI (20.) RODJENDAN ! ! !
Pokusao sam se staviti u situaciju tog hrabrog Oca, koji je izgubio jos jednog sina - prepoznat je na snimci medju logorasima iz "Manjace" i vise mu nije bilo traga. Znam da nisam uspio ni zamisliti kako se On osjeca, ali ono sto sam mogao i pretpostaviti, uzasno je.
Jos uzasnije je da jos ima "ljudi", koji se ni ne pokusavaju staviti u neciju drugaciju situaciju ! ! !
Pozdrav
Nikola Duspara
|