[obelix]

Kad si već tako lijepo naveo Ekonomsko - filozofske rukopise, poznata je jedna njegova “definicija” komunizma, koja će ti pomoći u razumijevanju nekih problema koje imaš s njegovim perverzitetima:

“Taj je komunizam kao dovršeni naturalizam = humanizam, kao dovršeni humanizam = naturalizam, on je istinsko rješenje sukoba između čovjeka i prirode, između čovjeka i čovjeka, istinsko rješenje borbe između egzistencije i biti, između opredmećivanja i samopotvrđivanja, između slobode i nužnosti, između individuuma i roda. On je riješena zagonetka historije i zna da je on to rješenje”.

Ova lirski napisana rečenica “mladoga” Marxa zahtijeva određena pojašnjenja, sa filozofskog konteksta, na kojem je Marx bazirao sustav komunističkog društva. Sad ih imaš redom iznesene i njih trebaš pobiti prikladnijima, jer to je temelj pravog semantičkog pojma komunizam.

1. Naturalizam i humanizam

Dovršeni naturalizam = humanizam, a dovršeni humanizam = naturalizam, znači jednostavno rečeno, povratak čovjeka svojoj prirodi. Sama priroda čovjeka je čovjek sam. Čovjek je sam sebi početak i kraj. Za razliku od na primjer kršćanstva, gdje je Bog (kao stvoritelj) početak, i gdje je Bog (kao primatelj) kraj, ovdje je to čovjek. Kada čovjek postane čovjeku svrha, onda je čovjek naturaliziran, a priroda humanizirana. Znači li to da je čovjek već bio Čovjek, ali da je kroz dijalektički proces historije izgubio svoju prirodu, pa će se tek u komunizmu njoj nanovo vratiti? To, je li čovjek već bio Čovjek, manje je važno. Mnogo je važnije da čovjek može biti Čovjek. Ali, treba odmah reći, da čovjek nikada nije apsolutno bio Čovjek, pa da to neće biti ni u komunizmu. Kako je čovjek konačno biće, onda ni humanizam ne može biti apsolutan. Postoji samo relativni humanizam.

2. Čovjek i priroda

Istinsko rješenje sukoba između čovjeka i prirode može se pojmiti na dva načina. Odnosno, priroda se može pojmiti kao okoliš i kao ljudska bit. Budući da smo već rekli nešto o prirodi kao biti, možemo nešto sada reći o prirodi kao okolišu (anorganskoj i organskoj prirodi). Naime, i ta je priroda dio čovjekove biti. Štoviše, sam čovjek je (i) priroda. On bez prirode ne može biti čovjekom.

Ovaj sukob između čovjeka i prirode danas je aktualniji više nego ikada. Čovjek s neslućenim posljedicama razara prirodu, uništava biosferu, floru i faunu. Tako je održivi ekološki razvitak imperativ budućnosti. Hoće li čovjek i dalje uništavati prirodu, a time i samoga sebe, opet ovisi samo o čovjeku, to jest u njegovu izboru između kapitalizma i humanizma.

Kapitalizam, nažalost, ne rješava, već upravo produbljuje jaz između čovjeka i prirode.

3. Čovjek i čovjek

Kada Marx kaže sukob između čovjeka i čovjeka, on pritom misli na sukob između individua kao rezultat klasnih sukoba. Ako komunizam riješi problem klasnoga antagonizma, on time rješava i antagonizam između pojedinaca, utemeljen na klasnom antagonizmu. Međutim, svaki oblik antagonizma između individua ne rješava se ni s komunizmom. I to Marx ima u vidu kada kaže: “Buržoaski odnosi proizvodnje su posljednji antagonistički oblik društvenog procesa proizvodnje, antagonistički ne u smislu individualnog antagonizma... “ (podcrtao F. E.)

4. Egzistencija i bit

Pod sukobom čovjeka i čovjeka misli se na sukob između egzistencije (otuđenoga čovjeka) i biti (čovječnoga čovjeka). Čovjek je u klasnom društvu otuđen od svoje rodne biti. Otuđen je njegov rad, pa onda i proizvod rada, pa time čovjek od samoga čovjeka, i na kraju, čovjek od drugoga čovjeka. Zato komunizam, revolucionarno - prvi put - miri egzistenciju i bit, vraća čovjeku otuđenu bit, razotuđuje ga.

5. Opredmećivanje i samopotvrđivanje

U proizvodu rada jest rad fiksiran u jedinici proizvoda. “Ostvarenje rada jest njegovo opredmećivanje”. Međutim, u klasnom društvu, ono se pojavljuje kao obestvarenje radnika. Predmet koji čovjek proizvodi suprotstavlja mu se “kao tuđe biće”, kao sila nezavisna od proizvođača. Ukidanjem privatnoga i uvođenjem društvenoga vlasništva (što podrazumijeva suodlučivanje i samoupravljanje) radnik prestaje robovati predmetu, pa tako predmet sada robuje njemu. Čovjek postaje vlasnik svoje biti. Tek “kad rad postane ne samo sredstvo za život, nego čak prva životna potreba”, tek kada se čovjek u radu prestane osjećati “izvan sebe”, tek onda možemo govoriti o samopotvrđivanju.

6. Sloboda i nužnost

Sloboda se kod Marxa može (i mora) razumjeti prvo kao rezultat spoznaje nužnosti prirodi i historiji, a zatim kao unutarnji ljudski kreativni potencijal. Marx je (za razliku od Engelsa) upravo ovom potonjem određenju slobode davao veliko značenje. Za njega je, uostalom, čovjek slobodno djelatno biće (naravno, ne apsolutno slobodno!) koje se kao takvo potvrđuje u praksi. Po tom određenju čovjek može biti slobodan a da živi i u neslobodnom društvu. I u tome je njegova veličina.

Čovjek je prije svega u ekonomsko-materijalnim odnosima okovan lancima nužnosti. Ali, spoznajom tih nužnosti i vlastitom praksom, čovjek može potrgati te lance i postati slobodno bivstvujuće u “carstvu slobode”. Da bi se uopće spoznala nužnost, zakonitost, i tim postalo slobodniji, potrebna je upravo slobodna ljudska praksa. Znači, ova druga sloboda uvjetuje prvu i time je ona prvorazredna sloboda.

7. Individuum i rod

Za Marxa je čovjek rodno biće. I time se on bitno razlikuje od životinje. Životinja ima svoju vrstu, ali ne i rod. To će reći, da je društvo (upućenost čovjeka na čovjeka) nešto najprirodnije čovjeku. U raznim klasnim društvima individuum je, osim što je otuđen od same sebe, otuđen i od roda.

Socijalizam i komunizam, kao povratak individuuma u društvo, znače u tom smislu, pomirenje individuuma i roda.

Marx je, kao što znaš, istupao protiv socijalista-utopista, no je li i on ipak utopist? Ne! U njegovoj filozofiji i znanosti nema utopističkoga, ali ima utopijskoga. To utopijsko je - nada u bolju budućnost. Ali budućnost kao realnu mogućnost, kao usmjeravajući akt spoznaje.

Da li ti je sad možda jasno da filozofski pojam komunizma nije zločinački? Da li ti uopće možeš pojmiti da postoji razlika između staljinizma i komunizma?

Čini mi se da i ne baš...