Pozdrav,
Prije svega želim samo reč da pišem ovu temu s obzirom da sam duboko uvjeren da se ostvaruju scene koje sam gleda u nekim sf filmovima prije 10 godina ka dite. Sičam se kad su se dvoje ljudi š*vili preko elektronike u jednom filmu, bilo mi je to j*beno bizarno, mislim da je objašnjenje ženskog lika bilo to jer nije tila riskirat mogučnost dobivanja neke od spolnih bolesti. Danas, nakon 10 godina
vidim da se nešto slično širi i konzumira. No kakogod, glavna tema ovdi je Facebook i njegov utjecaj na mladež, otuđivanje ljudi, manipulacija, kriva percepcija ispunjena i sreće kod nas ka ljudskih bića i jedan enorman porast ega u svima nama koji sabotira Čovika.
Prvo želim reć da ovo gledam iz svoje perspektive - mlade osobe koja je koristla Facebook i koja je imala 95% vršnjaka kao online prijatelje. Ostalih 5% su ili bili starije osobe ili mlađe.
Dugo sam se opira Facebooku ali sam se učlanija. Bilo je super dobit 'like' za pismu koju slušam, za sliku na koju sam ponosam jer se osječam lip dok je gledam i tako dalje...
Ali nakon nekog vremena, nisam bia dovoljno zadovoljan pažnjom koju dobivam tj. ne dobivam ilitiga činilo mi se da će pisma o čašama i klubu dobit 20 'likova' a moja pisma o ljubavi u jednom jazz tonu nijedan 'like'.
Nakon nekog vremena sve manje sam pušta svoje stvari jer nije bilo velikog 'odaziva' na njih. Dok bi za svaki 'dobar dan' na zidu gleda ljude, ljude koji minjaju profilne slike svaki dan, ljudi koji se žele pokazat jer žele biti živi.
Gledam gladne ljude. Gladni ego. Osječam ga i ja. Svi ga mi imamo. Ali nekako učinilo mi se da takva stranica vuče ono najgore iz nas iza svih tih blistavih smješaka. A možda sam samo ja nedovoljno educiran i nezreo da bi moga uopće 'normalno' i iskreno funkcionirat na takvoj stranici. U školi nikad nismo učili o tome, niko o ovome nikad ne priča, bar ne kvalitetno. A i ima sam dojam da mi škola pati zbog ovisnosti od kojih sam zaražen. Konzumiraj, konzumiraj, konzumiraj.
E onda sam se skoncetrira na onih 5% ljudi koji nisu teenageri i kakav učinak Facebook ima na njih. Ovi mlađi, o moj Bože
Dica u 4.,5.,6. razredu stavljaju svoje fotografije uslikane u zrcalo, vole lajk, vole moć - šta je i u prirodi ljudi. Ali moć s obzirom na šta?
Šta nije apsurdan taj 'like' na faceu. Od nekih će radit egomanijake koji uživaju u popularnosti i misle da su nekakvi mini bogovi, od drugih će stvarati manje zadovoljne ljude, ili bar mladež, ali sigurno mene...
Stariji ljudi su mi se učinili dosta iskontroliraniji na Facebooku, vidim neku iskrenost koju ne vidim kod vršnjaka. Ali također vidim kako im je ego sve gladniji i gladniji iako ništa rizično ka kod mladih.
Mislim, moram/o shvatit da nam je u prirodi da želimo biti viđeni jer nam to daje signal da smo živi. Ali nešto mi je ipak tu smetalo, odnos između nas. Laž i uništavanje duha i inteligencije.
Možda ja pretjerujem, ali zanima me šta vi mislite o ovome?
Šta misle starije osobe o nama mladima? Po kojim kriterijima biramo prijatelje?
Je li činjenica da je lakše 'lajkat' status/sliku koj i/a je već 'lajkan/a' od onog koji nije? Di ovo sve vodi? Krivi školski sistem? Većinsko tupilo uništava pojedince?
xxx ;D