eh. okej, moja prica.
nemam depresiju koja ustraje, ali sam imala period kada sam bila depresivna. pa, od pocetka...
kad sam imala 21 godinu sam pocela pusiti travu. prvo je bilo povremeno, dva tri puta tjedno, brzo je eskaliralo na svakodnevno, pa cjelodnevno. kad sam bila high skuzila sam da razmisljam drugacije, primjecujem detalje koje inace nisam i drugacije ih povezujem. razvila sam opsesiju takvim nacinom razmisljanja i na koje sve nacine mogu protumaciti svijet takvom drugacijom percepcijom. odmor od trave bio je alkohol. nisam se uopce sjecala kako je to kad si trijezne glave. kad ne bi zapalila odmah na pocetku dana bila sam skroz diskonektana. disocijacija rekla bi. blejala u siljke ograde na dvoristima po gradu, dosla doma, zapalila, vratila se u "normalu". nisam nista ovakvog imala prije pusenja, a niti nakon sto sam prestala.
kad sam prestala, bilo je to cold turkey. prvih par dana sam bila toliko tjeskobna i anskozna da sam plakala cijelo vrijeme, hodala u krug po sobi i slicno. pojavile su mi se neke kvrzice na vratu pa sam otisla doktoru opce prakse gdje sam plakala da ne znam sto da radim (nisam rekla tocno u cemu je problem). obavila sve pretrage po pitanju fizickih simptoma, na kraju se povuklo i sa mnom je bilo sve ok. dakle nije mi bilo nista.
nakon doktora nisam mogla spavati danima. 4-5 dana je trajalo. mozak mi je radio takvom brzinom da je to bilo strasno nesto. sve sto mi je bilo receno bilo je analizirano na sve moguce nacine. nocima sam sjedila u krevetu i gledala u prozor i mastala o tome da se mogu baciti dolje i onda ce sve prestati. nije da sam bila tuzna ili nesto, ali ne spavati danima i ne moci iskljuciti um je bilo prestrasno, a to je bilo nesto sto bi donijelo tisinu. nisam nikada uzimala u obzir to zbilja napraviti jer mi je bilo jasno da je u pitanju prolazno stanje. mastati o tome bilo je kao kada neki ljudi mastaju o tome da imaju milijune. to bi ih ucinilo sretnima. sto bi mene ucinilo sretnijom od toga da mi glava zacepi. prestalo je tako sto sam u glavi zamislila ogroman dar, tirkizan, sa velikom crvenom masnom i sve iz glave sam ugurala unutra, zatvorila ga i zaspala. to je bio kraj nesanice.
pocela sam odlaziti u sumu, svakodnevno, sa psom. satima. samo sam hodala okolo. bila sam mirnija, ali moj dozivljaj svijeta bio je potpuno blijed. niti me ista diralo, niti me ista uzbudjivalo. a osjecaj tjeskobe nije bio potaknut od nikoga izvana, bio je samo moj. bila je u pitanju depresija, pocetak depresije, ali nakon prvotnog horora koji sam prolazila bilo je olaksanje.
posto sam provodila vise sati dnevno u sumi imala sam puno vremena za razmisljanje. analizirala sam stvari i pokusavala ih sloziti u glavi. kakvo je ovo stanje, kako je doslo do toga i kako van. razmisljala sam o svim stvarima koje sam naucila od roditelja, baka i djedova, prijatelja. savjete koje sam dobivala. usporedjivala sam ih jedne s drugima. zakljucak do kojeg sam dosla bio je ovaj: svaki od njih imao je neku svoju viziju svijeta i iskrene savjete po pitanju toga sto treba biti napravljeno. ja sam bila u stanju u kojem je svaki put kojim sam mogla krenuti bio siv. potpuno mi je bilo svejedno. posto je svaki od njih bio subjektivan, na koji nacin sam mogla znati sto bi trebala napraviti? kako znati tko je u pravu? svaki od njih mislio je za sebe da je u pravu, ali nesto sto odgovara jednoj osobi nece biti primjenjivo na drugu. tako da sam znala da pomoci od drugih nece biti, ali nije me diralo, ko ni puno ostalih stvari.
za vrijeme dok sam pusila i razmisljala tako o svacemu, zapisivala sam dosta stvari. bilo je tu svacega. za vrijeme promisljanja tako o svemu, prolazila sam kroz stvari koje sam zapisivala. bila je jedna recenica koja mi je zapela za oko: "kako je to biti jezik?" obicno kad bi bila napusena nisam se sjecala sljedeci dan stvari o kojima bi razmisljala, ali kad sam procitala recenicu sjetila sam se tocno zasto sam je zapisala. tocnog trenutka sto mi se dogadjalo u glavi i tocno kako sam se osjecala tada.
zamisljala sam da sam jezik. bila sam u zatvorenom prostoru koji je bio vlazan i zagusljiv. zvuk mi je dolazio s ledja, glava mi je udrala o nepce i o zube. mogla sam osjetiti rebrasto i mekano nepce o koje sam lupala. sklisko i toplo zubno meso. vibracije. svjetlost koja je prolazila kroz zube i onda mrak kada bi bili spojeni jedni s drugima. nisam se mogla maknuti s tog mjesta, kretala sam se na slican nacin, nisam mogla izaci van. bila sam jezik.
znate kako sam prije toga rekla da svaki put kojim sam mogla krenuti je bio siv? ovo je bilo nesto sto nije bilo sivo. bilo je kao kada krenes slagali puzzle i sve je razbacano na stolu i onda pronadjes dva dijela koji pripadaju zajedno.
dio sa jezikom bio je kao formula. razumijevanje empatije i toga kako emocije funkcioniraju. bilo je povezano sa spoznajom od prije, o tome kako su ljudi subjektivni i svaki ima svoju viziju svijeta. ovo je bio odgovor. kada sam zamisljala da sam jezik zapravo sam dopustila sebi da iskusim tocno ono sto bi osjecala da se zbilja nalazim u takvoj bizarnoj situaciji. kada se pokusavamo staviti u tudju kozu tesko nam je zamisliti kako je nekome jer ne znamo cemu je sve osoba bila izlozena, na cemu je izgradjena, itd. zamisljati biti jezik je puno lakse. bizarno, ali mozes zamisliti sve cemu bi bio izlozen. primijeniti ovu formulu na ljude znacilo je shvatiti tocno otkud dolaze njihova stajalista, na isti nacin mozemo znati sve sto je izgradilo nas same i pogreske u zakljuccima koje smo donosili na temelju subjektivnosti.
konacno, nakon dva mjeseca, sam znala da sam na pravom putu. i tako se nastavilo moje visesatno hodanje po sumi. poslije toga doslo je drugacije, intenzivnije iskustvo.
bio je treci mjesec 2014. hodala sam satima. bila sam blizu izlazu iz sume pa sam psa stavila na lajnu da mi ne izleti na cestu ili nesto. hodali smo po sikarju i kako je prosao ispred mene, lajna je zapela za granu i udarila me po licu. hrpa sitnih grancica bez lisca. ostala sam samo stajati na mjestu. lice me peklo od udarca, noge pulsirale od hodanja. u tom trenutku samo sam skliznula iz normalnog nacina razmisljanja u nesto drugacije. u glavi nisam imala rijeci ili klasicno razmisljanje kao do tada. samo sam hodala, potpuno fokusirana prema cilju kojem idem. bila sam svjesna svakog kamencica pod nogama kojeg sam osjetila, svakog korijena na kojeg sam stala. nisam gledala u nista specificno, ali sam bila svjesna svega oko sebe. vjetra u granama. vrlo osjetljiva na zvukove. svijet oko mene bio je nekako bljestav i imala sam osjecaj kao da je sve oko mene
geometrijsko. osjecala sam euforiju, kao da mi je sunce u ocima. kao da gledam u sunce (nisu bile u pitanju ni droge ni alkohol ni nista, mjesecima).
nakon toga dosle su druge spoznaje, o svijetu. npr.. radjemo se u odredjenom dobu. od malih nogu smo izlozeni ljudima i to nas formira. naviknemo se na ono sto nas okruzuje i to nam daje neku vrstu uzitka. prozivimo cijeli zivot tezeci onome sto ce nam pruziti uzitak i srecu. da smo rodjeni u nekom drugom razdoblju tezili bi potpuno drugim stvarima. kroz povijest postojalo je puno razlicitih trendova. cipela u... mislim da kini, koja je neprirodno mala pa prsti urastu krivo i ostave nogu deformiranom. steznici koji ostavljaju struk neprirodno sitnim. danas gledamo na ove trendove kao na nesto bizarno, u nasim silikonskim guzicama i nacrtanim obrvama. trendove postavlja masa, prosjecna vecina, a mi samo zivimo zivote koji su nam slucajno dodijeljeni, kao navika zivota. i kada sam razmisljala o takvim stvarima, pitala sam se, gdje je smisao toga svega. robujemo onome sto nam je poznato i sto nam pruza sigurnost. osjecala sam kao da smo sacica istih ljudi koji se vrte u krug, zatvoreni u nasim sitnim zivotima, pokusavamo pronaci smisao i srecu. bavimo se stvarima koje nisu ni bitne.
sa razumijevanjem sebe i svijeta dolazi neka vrsta mira. psihologija moze biti korisna u pronalazenju sebe, ali takodjer nas stavlja u odredjene kategorije iz kojih se onda tesko izvuci. osjecamo se definiranima onime sto "strucnjaci" kazu pa tako i potonemo dublje u to. s time treba oprezno.
kada je covjek nesretan i kada je na dnu um se bori protiv toga i trazi nacine kako da se izvuce. to je ono sto nas tjera da razmisljamo. kada smo sretni vise se prepustamo uzitku, a manje idemo naprijed na duhovnom planu. svakome tko ima problema s depresijom ili nekom vrstom mentalnih problema preporucila bi da provodi puno vremena u sumi/prirodi. go thoreau on your asses.
meni je pomoglo
