Pogledaj jedan post
Old 25.02.2012., 21:46   #480
Djevojka iz moje priče nije umrla. Valjda je to čini vječito nemrtvom. A ti si, moja voljena, bila povlaštena umrijeti lijepa, smrću - teška srca ovo priznajem - čak i proljepšana. Djevojka iz moje priče živjela je dalje, ali bez esencije svoje vanjštine, što je neumoljivo narušavalo i nutrinu njenoga kompleksnoga bića.

Bijah - i ostadoh - piscem zatočenim u sebi samome; i nerijetko se pitam hoće li ikada popustiti moje kosti što su rešetke kaveza u kojem obitavam... Pisao sam već o crnilu svojih strahova, bjelini nadanja, i sivoj zoni svih osjećanja što se umiju ispriječiti jednoj i drugoj krajnosti, istodobno ih povezujući i razdvajajući. Pisao sam, uzmimo za primjer, o čovjeku koji se sa mladom supružnicom vraćao domu svom kroz kišovitu šumu. Kamen se našao na drumu, madež na zemljinoj koži. Konjska su ga kopita promašila, ali kolo kočije nije; ono se odbilo u prasku koji se baš fino uklopio u grmljavinsku tutnjavu oblaka.

Kiša je pljuštala tako snažno da je otkidala i lišće koje još dugo, u toj noći ranoga ljeta, nije bilo predodređeno opadanju. Ptice su pobjegle prema utočištu nekog mirnijeg neba, neba bez valova.

Brzina, blatnost tla, zla kob, sve su to bili čimbenici njihove nesreće. Ljubavnici bijahu sretni što ih je trzaj odbacio daleko od kočije što se prevrnula i prijetila zdrobiti sve pred sobom. Da ne budu bezimeni, on neka bude Ilan, a njegova ljubav, djeva što haljine namočene u kaljuži leži obljubljena nesvjesticom, ona će se zvati Selena.

Kočijaš nije poginuo, ali samo su konji bili vrijedni njegovih strahovanja. Bili su u očaju boli pomahnitala dvoglava zvijer što se uzalud opirala sponama koje su je i dalje vezivale za skrhanu zapregu.

Selena bijaše oličenjem pomirenja sa sudbom kletom. Istina, oduzeo sam joj svijest, nakratko izbrisao sve njezine ljupke misli o braku, budućnosti i čovjeku kojem je dopuštala zvati je svojom voljenom. Pišući tu priču, ja sam htio dočarati sebi i drugima jedan od načina na koje ljubav prestaje; a usput sam, sasvim nenamjerno, doznao što to ljubav jest.

Barem za nas - za mene - draga, ljubav je kada smo s voljenom osobom, a o njoj razmišljamo kao da je negdje daleko. Provodimo s njome svoje vrijeme, taj trenutak teče i ne možemo zanemariti usijecanje kazaljaka u srce onda kada ono otkucava kao ura, no svjesni smo prozlaznosti vremena i zato za najdražom osobom žalimo, ona nam nedostaje i dok je s nama...

Ilan jest volio Selenu, i zato se iz njegovih pluća oteo krik što je nadglasao čak i agoniju ozlijeđenih plemenitih životinja; ali je to ljubav što će doskora spoznati svoje granice. Ondje gdje ljubav prestaje, počinje moj prezir prema njemu, protagonistu priče što je napisah. I ne treba mi nitko mudar reći... Dobro znam kako to znači da jednim dijelom prezirem i sebe.

Položio je dlan na Selenino lice ružičasto od kišnim kapima razvodnjene krvi. Ili je kiša bila krvava... Konji su htjeli živjeti - željom prirođenom i nagonskom, prostijom od bilo čega što će ljudsko biće ikada biti sposobno osjećati - i zbog toga su ugibali.

Prste mi miluje tvoja crna kosa.
Otjerana je s tvoga lica ljepota.
Na dlanu mi ostade tvojih suza rosa.
Ogrubjet će mojih cjelova mekota.


Zaboravimo sada šumu, ionako bi mi bilo draže da sam o njoj mogao pisati kao o mirnome i začaranome mjestu, umjesto kao o poprištu neprolazne oluje. Ali niti ja - niti Ilan - ne mogu zaboraviti na djevojačko lice morbidno ukrašeno cvjetovima njenih rana...

Prije te tragedije, Ilan je bio sretnim čovjekom, a držim da samo sretni imaju sadašnjost. Ovo je mišljenje, dakako, podložno naglim promjenama, jer ne sumnjam da sam i ja, u sadašnjosti svoje negdašnje sreće, bio zanesenjak budućnosti i svega divnog što je ona obećavala sebi svojstvenom besramnošću. Ali su takva maštanja vrlo bezazlena; ona nisu pribojavanje od dolaska sutrašnjice, niti žaljenje za jučerašnjim danom. Ilan je suočen sa idejom gubitka te sadašnjosti, sve svoje sreće sazdane od žene s divnom dušom djevojčice...

Kada imamo želju, što je veća težnja ka njezinu ostvarenju, to je vjerojatnije da ćemo ostati i bez posljednje nade da će nam se ona ikada ispuniti. Odatle izvire olakšanje kada, poraženi u pokušajima da kreiramo posljedicu svoje želje, sačuvamo u svome vlasništvu makar njezin uzrok, odnosno dozvolu da je i dalje gajimo, jer zadnji tračak nade još uvijek tinja. Ilanova je želja bila izbrisati nesreću iz povijesti; posegnuti u sam iskon prošlosti i ukloniti kamen što je prevrnuo kočiju, ili otpuhati oblak s kišom, ili raskrčiti šumu... Bilo što, samo da se najgori dan njegova života - ta mračna strana medalje sudbine - nikada nije ni zbio. I činilo mu se, neopisivo sluđenome - neopisivo čak i za mene, njegova pisca - da ne postoji sredina, nego će Selena ili umrijeti, ili preživjeti. Potonje je značilo da bi mu se voljena vratila netaknuta, ista kakvu ju je pamtio pod kišom natopljenim suncobranom, nasmiješenih usana i dijamantnih očiju...

Sasvim je jasno što je smrt značila, bez obzira što je većina zapravo nesposobna vidjeti obzor na moru svoga života onda kada do njega dolazi povlačeći se po burnome dnu umjesto ploveći mirnom površinom. Ali je Ilan itekako bio svjestan koliko će Seleninom smrću minuti i njegova želja za životom.

No, kao što već rekoh, djevojka je preživjela. Oštrica prokletstva urezala je na njezinu licu zareze neopraštanja. Selenina duša bi žigosana bolnije no njeni obrazi sada imuni na poljupce. Vidjevši svoj odraz, bez maske koja bi prikrila istinu, Selena je vrisnula, tako prodorno i violinski da je zrcalo htjelo puči, smežurati se kao mokar rubac. Vidjevši svoj odraz, reagirala je utopivši svoje oči u suzama, da što prije zamuti te užasne prizore. I doznala je da se može istovremeno preživjeti i umrijeti.

Ništa nije moglo utješiti tu pticu čija krila nisu bila slomljena, već otrgnuta...

Vanjština je nešto o čemu se ne može slagati; njome obmanuti mogu samo vrsni izvođači na kazališnim daskama. Ilan je zato nastavio voljeti Selenu, jer se u njoj pred svima osim pred njime krila ona ista duša koja tako skladno pristaje njegovoj, kao da spojene uistinu čine jednu savršenu cjelinu. I zato je desperatnost odlučio otjerati na jedini mogući način, obrativši se onima koji su znali kako i vanjštinu prikazati drugačijom no što ona zbilja jest.

Svoju je voljenu odveo u teatar.

Bili su pušteni otići iza pozornice, u koridore s garderobama performera, gdje je iščezavala sva magija glumišta, nestajala u izmaglici pudera i opsjene. Ondje, u jazbini kreatura maskerade, nalazila se osoba koju su htjeli moliti za pomoć. Vještinom kojom je prerušavala aktere, madame će zatajiti na Seleninu licu pečat grdosti. I duša će djevojčina napokon moći postupiti onako kako njezino tijelo već odavno jest - moći će prestati krvariti.

Selena iz moje priče o kišnoj šumi i kamenu na potopljenoj stazi, bila je opet lijepa. Vizažističina čarolija pokazala se uspješnom! Selena, sva u transu i zavedena odrazom što joj ga je madame, poslije dovršena posla, pokazala u purpurnome ogledalu pozlaćena ruba, prolazi pokraj Ilana niti ne primjećujući njegove uzdahe nevjerice, i nestaje negdje u dugačkome tijelu bezglave koridorske guje.

Došavši k sebi, Ilan slijedi svoju voljenu, samo da bi nju i sebe opet izgubio, ovaj put u gomili što se nagurava dok se njezini pojedinci, izdvojeni kao čestice čađi u požaru, probijaju do svojih sjedala i zauzimaju plaćena mjesta pred pozornicom. A gore, na daskama teatra, Selena je stala među glumce; oni se mnogo čude njezinoj prisutnosti, no još i više njezinoj ljepoti.

I dolje, u toj masi kojom je Ilan bio progutan, svi su zastali očiju upravljenih prema djevi što se ponad njih ukazala gotovo anđeoski. Zure u nju sustegnuta daha, naprosto su zaboravili disati. Umrli su, umoreni njezinom krasotom, koja će ih istoga časa i uskrsnuti...

No, za Ilana, ožiljci su ostali i vidljivi i opipljivi; nikakva ih maska nije mogla sakriti od znanja, od svjesnosti... Da je Selena bila porculanska kontesa, te bi zacijeljene rane bila okrhnutost zbog koje je umjetnina izgubila svu svoju vrijednost. Znao je, nikada više neće moći ljubiti - niti gledati - to lice puno laži, obilježeno žalosnom sudbom, maskom nestvarne ljepote i pod njome
grimasom avaja i tuge.

I ne znam što se s njima poslije zbilo, jer više od ovoga nisam imao snage napisati. Život doslovno neće završiti onda kada smo u njemu slabiji no ikad, ali prelomit će se u nama volja i duh, i sve godine - pa čak i desetljeća - što će uslijediti, bit će tek čekanje smrti. Naposljetku, njihova je priča nedovršena, makar su sve dosad napisane stranice - poderane...
__________________
Da sad se nadam životu blažem? Ili da mi mašta bude mana?
J'etaisÉCRIVAIN is offline