Quote:
hoculascinu kaže:
Pozdrav.
U vezi smo 5,5 godina. Odmah ću napomenuti da je osoba koju najviše volim na cijelom svijetu i čiji svaki pogled i dodir u meni probude nevjerojatno lijepe osjećaje.
S druge strane koliko ga volim znam da nije empaticna osoba na koju se mogu osloniti u bilo kojem životnom trenutku (iako mi je teško zamisliti uopće postoji li zapravo partner na kojeg se možeš osloniti).
Prije 3 godine, kad sam bila na terenu u drugom gradu, otišao je van u grad udaljen 400 km sto meni naravno nije bilo ni rečeno. Bila sam nakon tog shrvana, on je to znao, ali ga nije spriječilo za nanošenje novih rana. Naime, te iste godine ostavio me na staru godinu i otišao s prijateljima proslaviti novu godinu u jedan srednjoeuropski grad.
Uskoro je takvo ponašanje postajalo sve učestalije te se događalo laganje i za put u Amsterdam, odlasci na more itd.
Kad je dobio posao posljednja sam saznala od njegove sestre na nekakvoj njihovoj obiteljskoj proslavi, čak mi se ni to nije udostojao reci.
Sve laži bih shvatila da sam bila rospija koja guši. Kad sam znala da ide negdje (sto je očito bilo rijetko) stvarno bi mi bilo to u redu budući da nema 5 g,a ja mu nisam mama.
I naravno sve je bilo "u redu" do neki dan. Znala sam da ću dobiti uskoro otkaz sto se i ostvarilo. U međuvremenu su se pojavili i neki obiteljski problemi.
Valjda sam bila previše tužna zbog svega tog i negativna i sad, iako imam dojam da mi se cijeli život raspada, on je pasivno agresivan prema meni i uništava me do kraja. Naravno, moram napomenuti da živimo skupa. Otkad mi se život počeo raspadati moram naravno napomenuti da je svaku noć do 1,2 vani, u tom periodu se ne javlja, krije mobitel i sto je najbolje ne može me niti zagrliti niti poljubiti kad vidi da se stvarno lose osjećam.
Izgubila sam nadu da će ikad biti bolje...
Ostaviti ga sad dok mi se život raspada u drugim poljima? Mogu li uopće još jedan takav dodatni stres podnijeti?
Ili trpiti još malo i prihvatiti ga takvog kakav je?
Hvala što ste me saslušali.
Lijep pozdrav
|
Sve mi je jasno. Bila sam u identičnoj situaciji sa svojim bivšim.
Kad je bilo sve dobro, cvjetaju ruže, obožava me. Kad samo nešto malo zaškripi (kod mene ili njega), miče se, bježi, zatvara u sebe. Komunikacija nula, o nama. O svemu drugom, može, o svima drugima, može. Al ne i o nama i našim problemima. To ne postoji, i od toga se bježi, to se stavlja pod tepih.. konstantno.
Izražavanje emocija - nula, ili samo kad njemu paše. Pokušaj razgovora... odlazak ili zatvaranje u sebe. Mogla sam se samo derati i urlati na njega kad mi je prekipilo, i onda me frapiran, slušao. Ili prekinuti vezu, što sam i radila, pa mu je postajalo jasno - tek tad mu je dolazilo do mozga. I onda obećanja, žao mu je, sad mu je jasno. Obećanja da će se truditi i promijeniti. Trudio se možda mjesec dana i onda sve po starom.
Isto tako, uzimao si je toliko slobodu da ide van s društvom a da mi uopće ne kaže, tek naknadno saznam. Dobro, to nije bilo tako često. Kad sam ja htjela pokazati inicijativu da negdje odemo, nikad ga nije zanimalo.
Uglavnom, venula sam uz njega, što sam prekasno shvatila. Naivna do boli, mlada i naivna, nisam znala za bolje. A svaka godina više u vezi, komplicira izlazak iz nje.
Bilo je svega, lijepih i super dana kojim sam se uvijek u mislima vraćala kad je bilo loše. Stalno sam vagala, stalno želljela otići, al neka sila me držala uz njega. Na kraju sam ga prestala voljeti, jer nisam mogla zamislit cijeli život uz takvu osobu. Nepouzdanu i s kojom nikad ne znaš na čemu si.
Odlazak je bolio, jako, i nitko nije vjerovao da mu se (opet) neću vratiti. Pomoglo je to što sam ga prestala voljeti, i napokon shvatila da takvu osobu ne želim u svom životu (s takvim ponašanjem).
Danas mi je žao što ga nisam ranije napustila, ali valjda sam morala odraditi tu karmu do kraja.
Prošlo je već 10 god od prekida, i još uvijek otkrivam neke nove momente u toj vezi koji nisu bili OK. I tad više krivim sebe i svoju kratkovidnost, nego njega. Trebala sam biti pametnija, al jebiga, nisam.
Mislim da vaša veza nema budućnost. Tebi bi savjetovala da se okreneš sebi i očvrsneš. Budi svjesna da ovo neće izaći na dobro, i ako trenutno nemaš hrabrosti za prekid, skupljaj snagu za to vrijeme kad se dogodi.
Počni se više voljeti, radi nešto za sebe, budi si na prvom mjestu. Za početak.
Quote:
hoculascinu kaže:
Dragi moji,
hvala Vam na odgovorima. Evo ostavila sam ga još neki dan i s te strane osjećam nevjerojatno veliko olakšanje. Ostale stvari idu nabolje, što je bilo skoro pa neočekivano. Ne vjerujem u sudbinu, ali očito se sve to moralo dogoditi da bi mi se otvorile oči i da bih ponovo počela ''živjeti''. Živjela sloboda!  |
Tek sad sam pročitala.. išla sam odmah odgovarati nakon pročitanog prvog posta.
Bravo curo, i ne vraćaj mu se!