[tehuti]

Ono što se nekako provlači kao zajednička ideja u svim budizmima, školama i doktrinama je ta prolaznost i nesupstancijalnost. To samo po sebi ako idemo do kraja tom logikom, pobija bilo kakve sigurne luke u ontologiji i bivanju kao takvom. Što znači da ništa ne može biti vječno, niti neko ishodište u nekom privilegiranom ili primordijalnom smislu. Budistička logika i epistemologija (nauk o prirodi i mogućnosti znanja) su u suštini nedualističke, nemaju niti Um niti Boga niti Prapočelo kao neki izvor, ne pretpostavljaju ikakvu linearnost niti kozmički hijerarhiju van obzervabilnog svemira, odnosno direktnog iskustva naše okoline i naše reakcije na našu okolinu.

Bema je spomenula jednu ključnu riječ što se tiče budističke nauke - "egzistencijalno". Sva teoriziranja i kontemplacije u budizmu imaju terapeutsku svrhu - bilo one pune paradoksa kao u Zenu ili Dzogchenu, ili ne. Budizam je nešto kao istočnjački egzistencijalizam s jednom temeljnom razlikom od zapadnjačkog (Nietzsche, Camus, Kierkegaard, Sartre...), a to je: nema supstancijalnog ni neuvjetovanog selfa, a samim time terapija se ne sastoji u afirmiranju i nametanju selfa, želja, volja, potreba i autentičnim življenjem istih kroz radikalni individualizam, već se terapija sastoji od uvida u nesupstancijalnost, prolaznost svih formi, fenomena i mentalnih procesa. Obje filozofije pucaju na pojedinca, na njegove egzistencijalne, direktne probleme ili percepciju samu po sebi, no pesimistični zaključak o našem vlastitom samozavaranju ili nemogućnosti da živimo bez iluzija (spoznaja Apsurda u Camusu) se u obje tradicije rješava na drugačiji način: zapadni egzistencijalisti odgovaraju na taj problem buntom i unutarnjim inatom, istočni sa nevezanjem, otpuštanjem i prihvaćanjem onog što jest. Čak se često provlači paralela između Nietzscheovog "amor fati" (ljubav prema sudbini, prihvaćanje života u svim formama i kako se odvija), taoističkog "we wei" življenja i budističke psihologije koja težište stavlja na korijen svih percepcija u kojem leži sav potencijal za prihvaćanjem.

Ukratko, budizam nema svete krave u nekom krajnjem obliku. Postoje naravno metafizičke spekulacije u raznim tradicijama, ali iskreno ne vidim kako su one direktno povezane sa Dharmom, više su ostatak religijskih domorodačkih tradicija. Budizam kao direktna metoda se bavi samo uvidom u fundamentalno stanje percepcije, uvidom u patnju, uvidom u potrebu za prestankom patnje i metodom kako doći do toga.