Duhovni učitelj Sri Chinmoy govorio je da, kada se netko ubije, prolazi kroz takve muke kao da ga peku na vrelom ulju...osobno se s tim ne slažem, koliko god on bio utemeljen u samadhiju, mislim da to jednostavno ne ide tako. Još je rekao da je samoubojstvo pljuvanje Bogu u lice jer je život Božji dar. To mogu razumjeti i može se reći da je tako, no mnogima je život jako težak i taj dar im se baš i ne sviđa. Takvi uglavnom i počine samoubojstvo zbog teške i nesretne sudbine. Treba li ih osuđivati zbog toga? Ne treba...bilo im je jako teško i jednostavno nisu izdržali...iako, mislim, da su oni koji uspiju prebroditi tako tešku karmu ostvarili veliki napredak i zato ih učitelji i razne religije ovako 'plaše' 'plačem i škrgutom zuba'...Mislim da je to neki 'taktički potez' određenih učitelja ili religija da se nekako ljude prisili da izdrže tešku sudbinu.
U suštini, život je blaženstvo, no mnogi ljudi su daleko od te realizacije i teško pate i stradavaju u životu. Oni ne mogu shvatiti niti doživjeti tu božansku poruku: da smo iz blaženstva došli, u blaženstvu živimo i u blaženstvo se vraćamo, kako kažu upanišade.
Duhovni učitelj Martinus kaže da su duhovni svjetovi tako lijepi da, kada bismo to znali, da bismo odmah počinili samoubojstvo.
Mnogi ljudi koji žive ispunjen život i sretni su i uspješni doživljavaju 'bljeskove' toga nebeskoga blaženstva i u svome životu na Zemlji. Oni nikada niti neće pomisliti na samoubojstvo. Uvijek su kandidati za samoubojstvo oni koji imaju tešku sudbinu. No, ako biće počini samoubojstvo, neće s tim ništa postići jer je mentalno stanje koje je uzrokovalo tešku sudbinu i nakon samoubojstva ostalo isto. Stvar treba riješiti u materijalnoj sferi i zato se biće uvijek vraća natrag kako bi odradilo tu karmu. To je i razlog zašto je samoubojstvo kršenje prorodnih zakona.
Ovdje je link gdje Martinus govori o samoubojstvu:
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=42159