|
Ok, suicid, yoga...
A šta je sa halucinogenima?
Ja sam u mladosti više puta konzumirao takve droge i više puta sam "napuštao tijelo". Takva stanja su baš onakva kako ljudi inače opisuju stanje kliničke smrti.
Da li bi i to onda bio neki karmički prekršaj ili karmičko kazneno djelo...?
Ja sam mišljenja da su halucinogeni svojevrsni shortcut za ono šta yogima treba cijeli život da postignu. Priroda nam je dala mogučnost da iskusimo "stanje smrti", pakla, raja... a da se ne odreknemo zemaljskog fizičkog iskustva.
Ja bih suicidalnim osobama preporučio jaku halucinogenu drogu, da prvo vide šta znači "biti mrtav".
Inače sam zagovornik eutanazije, jer ako ljudsko biće ima pravo na život, onda ima ne samo pravo, nego i obavezu - na smrt. To možda na prvu zvući zastrašujuće i bogohulno ali takvo je realno stanje stvari.
Fama oko rađanja, života i smrti je uvjetovana esencijalnom ljudskom emocijom - strahom. Strahom od nepoznatog. To je konačna emotivna iluzija, koja jednom kada se prevaziđe, oslobađa puni duhovni potencijal. Tek tada ljudsko biće može iskusiti pravo značenje konačnog oslobođenja. To je ujedno i
"tajna nad tajnama" svih velikih gurua, avatara, yogia, svetaca...Svi su oni dosegnuli oslobođenje od esencijalnog straha i više-manje zagrebali "drugu stranu" ili "promijenjeno stanje". Pa su tako, "onostrane doživljaje" prenosli kroz razna učenja, što ih je kroz našu percepciju činilo "duhovnim velikanima".
Kada nastupi fizička smrt, jedno stanje se mijenja u drugo. Ništavilo ili "nepostojanost" je apstraktan pojam, kojem nema mjesta u višim realitetima jer "sve šta jest" je podređeno postajanju. U ovom ili u onom obliku. Ništa nikada nije prestalo niti će ikada prestati. A ponajprije život, jer život sam po sebi, bio on fizički ili ne-fizički je izraz vječne ("božanske") opstojnosti. Sve šta je bilo - biti će zauvijek... a bilo je oduvijek, ne počinje i ne prestaje iako je podložno promjeni. Život, svijest, kreacija i destrukcija su sastavni dijelovi "boga" ili "božanskog apsoluta", koji uvijek - jest a nikada - nije.
Dakle smrti (onoga čega se najviše plašimo) - nema. Jer sve ono šta je u nama ili izvan nas je osuđeno na vječnu postojanje, egzistenciju. na ovaj ili na onaj način. Na svijet ne dolazimo "rađanjem" i sa ovoga svijeta ne odlazimo "umiranjem". Sva živa i mrtva tvar u ukupnoj kreaciji podložna promjeni. Nekada je ta promjena trivijalna a nekada (kao u slučaju fizičke smrti ljudskog bića) je dramatična. Ali uvijek je riječ o promjeni stanja a ne o ulazu u stanje - nepostojanosti.
Iako imam blage simpatije prema istočnjakim filozofijama, budiznu i hinduizmu, karmičke i ine "zakone" smatram odivše "mehaničkim" i odviše logičnim. Samim time, nisu mi niti odveć duhovni. Više mi bacaju na abrahamske doktrine, bazirane na osnovnom postulatu ili principu tipa "učini ovo - pa će se dogoditi ono". Taj i takvi principi jednostavno ne drže vodu, jer se baziraju na vrlo navinoj logičkoj intrpretaciji kozmičke zbilje, po sistemu nagrade i kazne. U principu "nagrade i kazne" nema. Taj princip je samo izraz linearno-binarnog uma. Kozmička zbilja, "bog ili božansko" podrazumijeva akciju i reakciju ali nikako ne podrazumijeva "zločin i kaznu".
Ono šta ljudska bića, po nedostatku uvida, percipiraju kao "dobro i zlo", koje donosi nagradu ili kaznu je samo privid, uvjetovan percepcijalnim ograničenjima. Na višim razinama takva ograničenja ne postoje.
|