nikpalj kaže:
Imati "intuiciju" je dio bijenja onog što se naziva "psychic", zato što osoba ima mrvicu razvijeniji nego što je uobičajeno (znači skoro ni malo, lol) energetski centar između očiju ili onaj na čelu (oba se miješaju i nazivaju "treće oko" zbog konfliktne ezoterijske literature).
Ja sam prije desetak godina jednom sanjao kako u rano jutro idem van a na ulici, pokraj banke nasuprot zgradi u kojoj stanujem parkiran je bijeli pežo s kraja sedamdesetih, vidim ga čim iziđem iz zgrade - i tu se san završavao.
Kako sam taj tjedan bio u jutarnjoj smjeni u srednjaku, ustao sam se, nešto pojeo, spremio se i otišao u školu... a kad sam otvorio vrata od zgrade - s druge strane ulice me čekala potpuno ista scena kakvu sam i sanjao!!! Stari bijeli pežo bio je parkiran na istom mjestu kao i u snu koji sam sanjao pola sata prije toga!
Isto tako, jednom sam sa starim uzeo kantu vode i spužve i odvezli smo se u šumarak van grada malo "propuhati" motor naše stare Zastave i oprati je, jer je bio lijep dan.
Bio je već sumrak kad smo završili i stari je odlučio uzeti kraticu neasfaltiranim putem kroz šumarak, što nam je moglo uštedjeti desetak minuta vremena na povratku kući.
Odmah nakon što smo krenuli i šljunak počeo šuštati pod kotačima počeo sam osjećati nelagodu... što je iz sekunde u sekundu preraslo u zabrinutost i postajalo sve gore dok nije preraslo u pravi strah - toliki da sam u jednom trenutku čak zakopčao pojas.
Par sekundi potom sam odjednom, adamantno, sa *potpunom sigurnošću* "znao" da će se to što se treba dogoditi (što god to bilo) desiti vrlo brzo, pa sam čak, osjećajući se pomalo glupo, prebacio težinu na noge a stopala pritisao o pod.
Taman smo se približavali oštrom zavoju u desno... odjednom je iza okuke, iz suprotnog smjera izletio drugi auto, puno bržie i pravo na nas tako u onom polumraku, usred šume na toj pješačkoj stazi... koja je bila široka samo za jedan auto.
Stari se jednom u životu ponio kao pravi lav, ko neki iskusni profić je trgnuo volan u desno i sišao nas sa staze skoro u žbunje (drugi auto nije pokušao ni usporiti ni skrenuti) - ali smo za dlaku izbjegli jedan dobar frontalni sudar sa tko zna kakvim posljedicama...
Prije godinu dana sjedio sam za komjuterom a stara je prala suđe i pričala nešto bezveze iz svoje mladosti i došla je do toga da treba reći ime sela iz kojeg potječe neka njena prijateljica... i tu je zablokirala. Slijedećih pola minute je onako, sama za sebe na glas govorila "ma kako se ono zove", "uh, ma nemoguće da se ne mogu sjetiti" i slično.
To mi je lagano počelo smetati jer sam nešto čitao a galama mi razbijala koncentraciju... u jednom trenutku sam ovlaš pogledao u nju kako maše glavom i ljuti se što se ne može sjetiti imena tog nekog glupog sela u slavoniji... i najednom sam (bez ikakva povoda) hladno i precizno ko neki kompjuter pomislio "lutvina" (aproksimacija, ne sjećam se prave riječi), apsolutno *siguran* da je to "točno" u trenutku dok sam pomišljao, što je bio jedan jako čudan osjećaj.
Ok ono, nekakav brain fart pomislim i okrenem glavu nazad prema monitoru - kad vidiš ono stara sekundu kasnije trijumfalno uzvikne "Lutvinaaa!!!"
Ovo me zapanjilo kao malo što u životu do tada...
|