Tema: Avari
Pogledaj jedan post
Old 28.07.2005., 10:11   #10
Enciklopedija Jugoslavije

Avari (u slovenskim jezicima Obri, u kineskim izvorima Dzut-Dzuti ili Dziu-Dzieni nomadi; u literaturi obično pogrešno Žuan-Žuani ili Dzvan-Dzvani), u srednjovjekovnim izvorima često zamjenjivani s Hunima, mongolski nomadski narod, isprva naseljen u Pobajkalju, zatim u Podunavlju u vezi s naseljivanjem Južnih Slavena na Balkanskom poluotoku i u Istočnim Alpama. Od sredine IV. st. Avari su živjeli s drugim nomadima u plemenskom savezu Dzut-Dzuta kao njegov vodeći dio. Područj« saveza širilo se od Pobajkalja do Koreje i sjeverne Kine. Pod njegovim su se pritiskom Huni povukli u IV. st. u Evropu.

Iz nepoznatih uzroka, sredinom VI. st., došlo je do razdora u avarsko-turskom plemenskom savezu: zapadni, altajski Turci srušiše, 552 do 555, prevlast Avara. Dio Avara, prema bizantskim izvorima Varhuniti, koji su se, navodno, prozvali Avarima po imenu plemena koje ih je pobijedilo, pobjegao je prema zapadu; putem su se udružili s turskim Ujgurima i tako su došli na Kaspijsko more, kavkaskim Alanima. Zimi 557—58 ponudili su, preko Alana, Bizantu svoju pomoć protiv drugih barbarskih naroda i zatražili prikladno zemljište za svoj smještaj u granicama bizantske države, a usto su zatražili i novčanu potporu. Justinijan im je poslije toga davao »svake godine darove«, a Avari su ukrotili »barbare, koji su neprestano plijenili po Trakiji«, iskoristili rat medu bugarskim plemenima, koji je 558 podstakao Bizant, pokorili Kutrigure, Utrigure i ostatke hunskih plemena (Hunugure, Sale, Sabire) i doprli do granice slavenskih plemena.

Oko 560 razbili su antski plemenski savez i »odsad su još više nego prije pustošili zemlju Anta, ne prestajući ih odvoditi u ropstvo«. Tako su stigli do ušća Dunava, gdje su vjerojatno podjarmili i Slavene u Sklaviniji. Napadi tih Slavena na Bizantsko carstvo poslije 558 prestaju po prilici za 20 godina. Kad Justinijan nije, na ponovnu molbu, dodijelio Avarima područje južno od Dunava, a Justin II. im štaviše uskratio novčanu potporu (565), Avari su dva puta odlazili sjeverno od Karpata na zapad protiv Franaka (562 i, vjerojatno, 565). Oba puta su bili odbijeni, te su se morali vratiti u područje donjeg Dunava. Kod tih pohoda razbili su plemenske saveze Dudleba i Hrvata iza Karpata i na taj su način prouzrokovali njihovu dijasporu po tadašnjem slavenskom svijetu. Prema izvještaju Ivana Efeškoga, Avari su se u to doba brojno povećali i ojačali mnogim sjevernim narodima, koje su podjarmili; pritom je pisac sigurno mislio u prvom redu na Slavene.

Poslije uzaludnih molbi upućenih Bizantu i poslije pohoda protiv Franaka, Avari su se oslobodili svojih negdašnjih pobjednika i gospodara, zapadnih Turaka (koji su se već približavali Ukrajini i od Bizanta tražili izručenje avarskih bjegunaca), i to u vezi s raspletom langobardsko-gepidskih suprotnosti u srednjem Podunavlju. Langobardi su oko 567 sklopili savez s Avarima protiv Gepida i, uz prećutni pristanak Bizanta, koji je Avarima dopustio prolaz preko svoga zemljišta južno od Dunava i sam se tom prilikom domogao gepidskog Sirmija, uništili njihovu državu. Avari su se naselili u Panonskoj nizini, istočno od Dunava, a kad su se Langobardi naredne godine iselili iz Panonije u Italiju, Avari su zavladali tom pokrajinom, koja je nakon toga postala za više decenija, prije slavenskog naseljenja na Balkanskom poluotoku, središtem napadaja protiv Bizanta. Ta je činjenica, uz avarske pohode protiv Franaka (562, 565), dala povoda teorijama o utjecaju Avara na tok seobe Slavena prema zapadu i jugu. Pobude za ove teorije bile su vrlo široke: potkraj XIX. st. u njemačkoj historiografiji javljaju se razne teorije o nedržavotvornom i anarhičnom karakteru slavenskih naroda.

Te su teorije povezane sa skretanjem njemačkih imperijalističkih težnja smjerom srednjovjekovne kolonizacije, u istočnu i jugoistočnu Evropu, a oslanjaju se na idealističku koncepciju njemačke historiografije o nepromjenljivom karakteru pojedinih naroda i na starije pretpostavke, koje potječu od Herdera iz doba romantike, uvriježene čak i kod slavenskih historičara, o neratobornosti Slavena — u uporedbi s Germanima — kod njihove pojave u historiji. Objašnjenje velikih slavenskih osvajanja u VI.—VII. st. tražili su u Avarima, koji su, po tim historičarima, bili gospodari i organizatori slavenskih robova; sve dosada prevladava u njemačkoj historiografiji mišljenje, da su se Slaveni selili samo pod vodstvom Avara i samo do granica, do kojih su ih oni dotjerali. Do sličnih pogleda došli su i pojedini slavenski historičari, i to dijelom pod utjecajem tih njemačkih teorija, dijelom pod utjecajem teorije o odlučnom značenju geografskog položaja na oblikovanje karaktera pojedinih naroda i, konačno, u vezi s podacima o Slavenima iz prvog razdoblja njihove historije, pogrešno upotre-bljenim kao svjedočanstvo o općem karakteru Slavena, a ne kao svjedočanstvo o određenom stupnju njihova razvoja. U ekstremnom obliku zastupao ih je češki historičar J. Peisker, kod čega se mnogo oslanjao i na svoje pogrešne teorije u vezi s kasnijim razdobljem slovenačke historije. Njegove argumente iz kasnijeg razdoblja i iz jezikoslovlja kritika je odbacila (A. Dopsch, M. Kos, L. Niederle, J. Janko), ali je ipak Lj. Hauptmann (Les rapports... [vidi Lit.]; Politische Umivalzungen unter d. Slovienen vom Ende d. 6. Jhdts. bis zur Mitte d. 9; Staroslavenska družba in nje stanovi, Staroslovanska in staroslovenska »svoboda«; Slaven i German na početku svog državnog života) stvarno dokazao avarsku prevlast nad velikim dijelom Južnih Slavena u drugoj polovici VI. st. i u početku VII. st.

Iz te činjenice on je, bez dovoljne analize avarsko-slavenskih odnosa, na temelju Peiskerovih misli izveo pogrešan zaključak o ropskoj podređenosti Slavena i tako u suštini prihvatio Peiskerove teze o slavenskom karakteru i njegovu oblikovanju, iako s vremenskim ograničenjem do VII. st. i prostornim ograničenjem na Južne Slavene. Tako je građanska historiografija bila nemoćna da se usprotivi tim teorijama: S. Stanojević (Vizantija i Srbi, II, 1906; O Južnim Slavenima u VI., VII. i VIII. veku, Glas SA, 1909, LXXX) postavio je teoriju, bez ikakve podloge, o feudalnom karakteru avarske države i pritom smatrao, da su Avari bili feudalci, a Slaveni podložnici; F. Šišić (Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, 1925) iznio je na temelju fabuloznog pripovijedanja Notkera Balbula (kraj IX. st.) o avarskom ringu teoriju o tome, kako su Avari naseljeni u ringovima među slavenskim selima izrabljivali Slavene i od njih dobivali ratarske proizvode. Naprotiv, J. Mal je mislio (Nova pota slovenske historiografije, Čas, 1923, 17; Probleme aus d. Fruhgeschichte d. Slowenen, I939) da će suzbiti neopravdane Hauptmannove zaključke o odnosima između Slavena i Avara, ako ospori njegove točne podatke o slavenskom političkom razvoju i o podređenosti Slavena Avarima.

Marksistička kritika diskusije Hauptmann-Mal (Ziherl, pod pseudonimom A. Poljanec: Nekaj besed k pravdi o starih Slovanih, Sodobnost, 1939, 7) pokazala je korijene toga spora i istakla potrebu da se analizira stupanj avarskog i slavenskog gospodarskog i društvenog razvitka u vrijeme njihove povezanosti,' istftkići, da će to biti jedini put rješenja tih pitanja. Prvi pokušaj takve analize (B. Grafenauer, vidi Lit.) već je donio mnoga razjašnjenja.

Kad su Avari došli u Evropu, brojili su oko 20.000 ratnika, a kad su im se pridružila hunska i bugarska plemena, taj se broj povećao, tako da je koncem VI. st. iznosio otprilike 50.000. Poslije se u vezi s rasulom avarske sile u VII. st. taj broj smanjio za trećinu do polovice. Već ti nomadi predstavljaju savez plemena različitog podrijetla, kod kojih svijest o različitoj pripadnosti traje barem do kraja VII. st. Kao i ostala barbarska plemena, koja su sa sjevera napadala Bizant, tako su i Avari dosegli stupanj vojničke demokracije, koji zbog njihova nomadskog načina života ima neke posebne karakteristike. Živjeli su podijeljeni — zajedno sa svojim stadima konja — po »plemenima i rodovima«, koji su sačinjavali posebne jedinice i u avarskoj vojsci, uređenoj po dese-tinskom sistemu (jedinice po tisuću i po deset tisuća — tumeni). Ratni plijen i godišnji bizantski darovi ubrzali su izdizanje kagana i plemenskih starješina nad plemensku cjelinu. Pojavljuje se patrijarhalno ropstvo, koje još nije opća osnova ekonomskog života, jer su ratni zarobljenici s Balkanskog poluotoka, naseljeni u Srijemu, još u VII. st. podloga za stvaranje novog plemena »kao što je kod njih (t. j. Avara) običaj«. Snažni oblici rodovskog poretka pokazuju se u činjenici, da u VI. st. o odnosima sa susjedima odlučuju uglavnom plemenski starješine, da su barem do sredine VII. st. novoga kagana birali svi članovi plemena i da se do kraja VII. st. pojavljuju sporovi između avarskih plemena različitog podrijetla. Avari prema tome nisu bili jedinstven narod, nego plemenski savez raznorodnih nomadskih plemena.
go2slip is offline  
Odgovori s citatom