bubiša kaže:
Uh, malo si se prešo.
Točno je da do 95-te srpska vojska nije imala položaje na Dravi, ali 95-te jeste, kod Narda, Bistrinaca, Belišća i Valpova.
91. valjda nitko nije shvatao ozbiljno da se događa rat pa se čak nisu ni rovovi kopali do kraja 10. mjeseca, položaji su bili ispod benta, spavalo se na Žido pustari u nekim levim smjenama sve do napada ZNG na Torjance kada je poginulo nekoliko mještana. Činjenica je bila da je bilo baš jako neorganizirano, išlo se više kao na izlet u šumu dok nisu počele pogibije, nazovi boraca, koji su kuhali paprikaše i nisu čak niti stražu držali. No, kada je počelo hladnije vrijeme, napravljeni su kvalitetni bunkeri iz kojih se, možeš misliti stražarilo. Činjenica jest da se bojalo popeti na bent, jer gotovo nitko nije imao nikakvo iskustvo i gotovo svi su izvučeni iz kafića i civilnog života, rat nam je bio više virtualna igra na TV-u. Čak ni onda nismo shvatali koliko je sve ozbiljno, koliko je stradao Vukovar, kako se ruši Osijek , ma zabadalo se glavu u pijesak.
Od početka 92. grade se veliki rovovi i trašeje na bentu u koje se od tada redovito ide, dok na Dravu idu izviđači i diverzanti. No, pitanje je koliko su i kamo uopće išli. Lako je moguće da Dravu nisu ni vidjeli iako su se često hvalili kako su nekome poštedjeli život, a onaj sa suprotne strane im se zahvaljivao.
Budući da nije bilo nikakvih napada, došlo proljeće, prišuljao se i UNPROFOR mislilo se da se više ništa neće dogoditi pa se lijepo opustilo.
3. april je bio dan jedine bitke u Baranji u kojoj je sudjelovalo više tisuća ljudi, ali ne na jednom mjestu.
Bijaše to dan koji se dugo prepričavao u Baranji na srpskoj strani, moto je bio " A gde si ti bio 3. aprila"?
Bio je to važan dan jer se 95 % muškaraca u uniformama, nazovi vojnika, po prvi put susrelo sa zujanjem metaka i granatama koje detoniraju blizu.
Svi smo imali neku vrstu uniforme, ali smo se međusobno razlikovali ko i civili jer smo često hodali u vlastitim jaknama, kapama, patikama i cipelama, stavljali kapu Crvene Zvezde, ma svašta, dok su drugovi specijalci imali već po 3 uniforme, kampanjole i automobile i Boga pitaj šta još.
No 95. se išlo do Drave, napravljeni su položaji i držale redovite smjene, iskopani bunkeri, rovovi i tranšeje, napravljeni rezervni položaji i poljski WC-i.
Siguran sam da većina nas nisu bili nikakvi vojnici, služili smo JNA, znali sastavit i rastaviti pušku i sve onako teorijski, ali bez borbenog iskustva ništa to ne vrijedi. I nije nam se niti malo ratovalo, htjeli smo da sve to već jednom završi kad je moralo početi. Nismo bili niti malo nasilni, kupovali smo recimo mlijeko i jaja po pijačnim cijenama u N. Bezdanu sa većinski mađarskim i hrvatskim stanovništvom, što ne znači da nije bilo grupa koje su nekoga maltretirale, moja to nikako nije. Čak ni kuću u kojoj smo bili nismo niti malo devastirali, ostavili smo ju kakva je bila, što ne znači da drugi nisu počupali cijevi iz zidova i razbili kadu i WC školjku.
I naravno, uvijek kada su naši vrli specijalci nekamo išli, bili su u borbi, pobili par stotina ustaša, krali im iz bunkera, šetali po Osijeku, poštedjeli nekome život, i doživjeli stotine različitih zanimljivih situacija, a istina je da su uglavnom pušili par stotina metara dalje od položaja na bentu videći Dravu samo u mislima. No, na Dravi su ipak bili srpski bunkeri i nazovi vojnici 95. godine, na početku nitko nije znao točno što bi, između nije bilo potrebe, a 95. se bilo i na svu sreću nije trebalo.
|