Tema: Down sindrom
Pogledaj jedan post
Old 08.06.2006., 16:48   #293
Baš mi je bio gušt pročitati većinu ovih postova, nisam mogla sve jer ipak ima previše stranica, ali sam pročitala nekoliko na početku i nekoliko ovih na kraju. Ja sma nekako cijeli život okružena downićima i navikla sam se na njih, iako primjećujem da ih drugi ljudi gledaju sa sažaljenjem i izbjegavaju puno komunicirati s njima. Ono što mene najviše fascinira jest njihovo pamćenje, zbog čega mislim da se kvalitetnim radom s njima može jako puno toga napraviti u smislu njihove samostalnosti i napretka.
Prvo sam ih upoznala u pulskoj školi za odgoj i obrazovanje koju ružno nazivaju "specijalna" gdje je moja baka radila do umirovljenja. Iako je bila samo "teta cistacica", često se igrala i pjevala s njima u učionicama kada je imala vremena. A kako sam joj ja uvijek dolazila nakon škole, tako sam im se pridružila. Moram priznati da mi je u početku bilo malo neugodno što su me svi htjeli ljubiti i grliti, ali mi je to kasnije postalo jako slatko. Nakon što je baka išla u mirovinu, više nisam imala prilike posjećivati ih. Kad sam imala 21 godinu počela sam preko ljeta raditi u jednom malom kafiću gdje su dolazile starije stalne mušterije iz susjedstva većinom na kavu i čašicu razgovora. Tamo mi je jednog dana ušao i Dragan koji je par godina stariji od mene. Šef mi je već najavio da on dolazi svaki dan oko tri sata nakon posla, radi gdje i druge osobe s posebnim potrebama, i da uvijek pije isto, te da ne smijem poremetiti raspored šalice i čaše pred njim. Nakon što smo se upoznali odjednom me pitao da li poznajem tu i tu osobu. Ja sam se iskreno šokirala i rekla da mi je to baka. On se široko osmijehnuo i počeo klimati glavom "Da, da, aaa, znam ja nju! Vidiš vidiš kako se sjećam! Puno je pozdravi." Poslije se sjetio i mene i zbog toga, a i zbog naših razgovora brzo me zavolio. Dragan je bio jedan od djece u školi gdje je baka radila. Počeo mi je nositi cvijeće i ostajati duže u kafiću, ali me jedan dan vidio kada sam poljubila svog dečka. Počeo je trčati ulicom gore dole i plakati a ja ga nisam mogla smiriti da me posluša. Nisam znala niti šta bi mu zapravo trebala reći u takvoj situaciji. Nije mi dolazio neko vrijeme i ja sam bila jako tužna. Na kraju je ipak došao gledajući u pod, donio mi je cvijeće i rekao je kako mu je mama rekla da mi se dođe izvinuti. Ja sam rekla da ne treba i pitala ga da li možemo biti prijatelji. Pogledao me na rubu plaća i rekao "I prijatelji se mogu voliti". Onda sam ga zagrlila i skuhala mu kavu na moj račun.
Oprostite što sam se toliko raspisala ali baš sam htjela to iskustvo podijeliti s nekim.
Pegasus is offline  
Odgovori s citatom