[SuperCow]

bela-12 kaže:

I moja mala je stalno s menom, u 3 i pol godine nismo bile razdvojene više od par sati, nikada kod nikoga nije ostala, nitko je nije čuvao osim mene, mi nemamo prijatelja s tako malom djecom. Jedini kontakt s djecom je imala u parku, zato znam o čemu pričam, i ja sam se bojala vrtića, jer je ona u grupi sa starijima, većinom su oko 4-4 i pol godine i nevjerojatno je koliko oni imaju razumjevanja za nju, neki se jako trude da joj pomognu, kada je plakala nosili su joj igračke, ako nešto ne shvati prime ju za ruku i vode je kamo treba, pitaju me zašto ona ne priča, ja im kažem da ne znam ni ja, a oni meni da je ona još mala, ima samo 3 godine da je još beba, pa da bude pričala kada bude imala 4 godine. Djeca su divna, nitko se ne ruga, i mislim da nije to slučajno, dok su tako mali nisu još zlobni, to dođe kasnije... zato razmislite o nekom obliku druženja, možda za početak igraonica neka, čisto da uspostavi taj kontakt, znam da je teško pustiti dijete od sebe, ali to je za njih najbolje. U 2 tjedna po sat i pol, i već se vidi pomak, sad mi je zao sto nisam još prošle godine išla u centar za ss da nam srede upis u vrtić, stvarno to djetetu treba. Možete predati papire i u vrtić Bajka, oni su na tresnjevci, oni imaju grupe od 5-6 djece sa odgajateljem i defektologom u grupi, I defektolog radi svaki dan individualno sa svakim djetetom po sat vremena, je da nema mjesta trenutno, mi smo isto predali, ali tko zna, možda slijedeće godine upadnemo, ako će nam trebati.
Meni je trebalo dosta dugo da se pomirim sa činjenicom da ona ima problem, užasno sam bila lose, još ni ja ne mogu raditi, ne mogu ni zubaru otići bez nje, jer je nema tko pričuvati, otac bas i ne sudjeluje, ali sad sam odlučila da se moram boriti, i da ništa nećemo dobiti ako se ne izborimo za to, i eto nešto se počelo pokretati, i ja sam bolje, i ona je bolje. Prvo treba sebe srediti, evo ja sutra krećem psihijatru, jer sam bila blizu ruba pucanja, teško je to, to ljudi koji imaju djecu bez teškoća ne shvaćaju, ovo je svakodnevna borba. Držite se, i ako sta trebate pitajte.

Teško mi ga je pustiti od sebe, to svakako, pogotovo zato jer ne priča i to mi nabija užasnu anksioznost. Npr. svjesna sam imunizacije i toga da su klinci u vrtiću bolesni. Meni je muka od obične viroze jer se on svega boji, ne zna mi objasniti što mu je, što mu smeta, što ga boli. Neće me pozvati jer se loše osjeća ili je umoran, sve moram nagađati sama. Da mu se bilo što loše dogodi ja to ne mogu znati jer mi on neće reći.
Drugi problem nam je udaljenost svega u Zagrebu- ja ne vozim a malac povraća u javnom prijevozu (isto senzorika). Odlasci na terapije u Ružičasti oblak izgledaju tako da se budi u 7, pojede samo malo suhe hrane, krenemo u 8h na bus i svaku stanicu izađemo van pa čekamo drugi da bi do 10h došli do kabineta. Jer ako mu se previše digne želudac ne može surađivati uopće jer mu je muka.
Mi za 3 tjedna idemo na Goljak kod fizijatra, jel ima netko iskustva s njima? Ako uspijemo dobiti tamo vježbe, a mislim da ćemo uspjeti, jel se isplati ići tamo ili bolje da tražim nešto dalje? Za Silver i Klaićevu sam se raspitivala ali godinu dana ne mogu čekati i ne raditi ništa