[Elysium]

Baš kada je zatomilo u kafiću i kada su se prvi borci razmišljanja opasno u glavi potukli s alkoholnim legijama, a dok je meni srce bilo zaigralo nešto vedrije jer se jedan njemački klub upravo oprostio od nastavka Lige Prvaka, šesti je pajdaš uz psovke naglasio kako će se i njegovo lice uskoro pojaviti pred svima u gornjoj prostoriji. Tja, bio je u krivu, prvo što sam ugledao bio je zlatni slon od njegovog sata, onako po kilaži, ali ona glava i usta baš su pristajala psovkama što su se još uvijek teglile uz njega. Nonšalatno je potegnuo jedan kožni naslonjač za sebe, ni ne pitajući djevojku koja je sjedila sama za stolom je li slobodno. Nije bila zgodna, a to je za njegov bonton bilo sasvim dovoljno.
- Jebem ti one Plave Dečke... Danas sam morao prvi put stajati na prepoznavanju.
Činilo se kako je dečko imao pristup društvu bez položenih uvjeta...
- Čekaj malo, hoćeš reći da ti je danas bilo prvi put?!
Njih petero odmah se pograbilo tko će ga prvi počastiti uvodnim pićem i činilo se kako je dečko sa svojih dvadeset šest konačno odradio zaboravljeni Bar Micvah...
- Ha dobro, - uzeo je riječ jedan od onih najtiših - i ja sam bio samo jednom... Ali tad sam odležao, jer me neka kuja prepoznala.
- Jebiga, ja baš sutra idem u Petrinjsku... Dogovorio sam se s tim profesorom u gajbu nekog inozemnog likera da me ne prepozna... Pa mislim da sam na konju...
I onda je započelo...
Mislio sam kako se život tada sveo na neke mizerne vrijednosti, sve davne ljubavi i ona Jedina u strahu su se stisnule u mom srcu, u onih nekoliko rečenica koje sam bio prisiljen izmijeniti s lopovom primitivizma. Nadanja su poletjela u vis, ona ista kako ću stići ostvariti sve svoje male, iznimno nemisteriozne snove. Plus one kako me se Život neće odreći kao sluge koji je zastario dovoljno da ga se izbaci iz službe.
- Mali u kožnjaku, šta'š popit'?
Ne nudiš ti takvu tekućinu, velika zvijerko...
Jednu malu čašicu Ljubavi...
One Poznate...
- Ništa, stari... Hvala.
- Šta je, mali? Šta, predobar si za nas?
Tako to krene...
Sjemenke dosade uspiješno su proklijale na redovito plodnom tlu, a ja sam se tamo, eto, zatekao. Ljubav ispade besmislica spram ovakvih Životnih Važnosti...
Ljubav i slične im sitnice...
- Gle stari, zbilja imaš muda... U oba smisla... Ali ja nekako ne uzimam besplatne runde od nepoznatih... Ako među nogama imaju ono što ti imaš.
Šutjeti...
To znači smrt pored ovakvih baraba...
To je onaj rub pred koji ga dovedeš, a on je presmion da bi takvo što zanemario. Doduše, zaribao sam s odabirom riječi objašnjenja. Traka primitivizma treba prevesti tu šifriranu poruku...
- Kako te mali opr'o!
U redu, kolega...
Zbilja mi nije trebala tvoja pomoć...
Zar baš mora idući susret Irene i mene proteći uz mirise bolnice i bijele plahte kreveta? Trenutak odluke...
Hoće li potegnuti ruku pomirdbe ili toliko željeni, po četvrti put večeras, nož američkih marinaca? U redu je, stari, imam i ja neke poteze...
Ali nije šakaranje moja poezija...
Dobar sam jedino s guščijim perom zaronjenim u tintu...
- Mali, vešt si na rečima... To mi se sviđa.
Dobro je grdosijo, odmori malo...
Više volim takvo što čuti od djevojke, ono, pred prvi poljubac ili pred prvo stapanje ruku na osiromašenoj Ilici, nego čuti to od nezgrapnog muškarca kojem netom utekoh od banalno-ružnog, kojem je svrha nanovo te podsjetiti kako je starost kao smrt teško gostovanje s već primljenim pogotkom.
Nevjerojatno je, zapravo, koliko jedna djevojka (možda zrelija gospođica ili već prepredeno ukradena mlađahna gospođa, što li je već bila s tim svojim godinama) može tišine i pogleda ponijeti na svojim dugim golim nogama. Baš tada negdje, dok smo nas dvojica vitlali mačevima, a potom ih oprezno i polako vraćali u korice, ona djevojka koja je sama sjedila za stolom, dočekala je svoju prijateljicu. Ali ne bilo kakvu, gospodo... Grudi je izbacila vrlo bijesno, kao da je namjerno tragala za preuskim bijelim topićem, a kosu je podigla i natapirala kao što to dame čine. Vitez, koji me sekundama prije pozvao na megdan, sada je već po livadi razbacao svoje oklope i trčao za jednom drugom bitkom, onom kudikamo požudnijom.
Eh, te grudi...
Poput knjiga uvijek rado čitanih...
Ljubavi Moja, Sitne Moje, ne biste imale šanse protiv ovako bijesnih i velikih...
Doista ne biste imale šanse...
Jer, već biste se okitile mojim rukama kao najnovijom ljeto-jesen kreacijom grudnjaka...