Pogledaj jedan post
Old 24.07.2004., 01:41   #13
~(11)~

Zaplete se, tako, ponekad kiša u mojoj kosi, udare bubnjevi pomahnitalih oblaka i navuku tonove onim depresivcima kao krešendo za kojim su bjesomučno tragali. Ne povlačim se ja po njihovim kazalištima, ali zateknem se katkad kako mi uvaljuju besplatne ulaznice i doista ponekad popustim silnim nagovaranjima i uvjeravanjima, i pogledam čiju bi ulogu puno bolje odigrao na toj pozornici. Kada već izvodiš preformance na škripavim daskama, odigraj to veličanstveno, ne dopusti patetici da se uvuče u tvoje korake, pa ma kako se bezvrijedno poturao tog dana.
Rominjanje ili zapljuskivanje, mojim kaputima te su nijanse postale nezamjetne, nekako su mi se crna vlakna navikla na vlagu i ne znam tješe li one mene na taj način ili ja njih. Kiša je moj prijatelj, a oni su, kažu, rijetki... Pa eto...
No, postoji jedno mjesto u Zagrebu gdje kiša ne zalazi, zidovi i prostorije ispunjene drvetom kojima je svejedno koji bogovi prirode vani ubiru poreze. S vremena na vrijeme, kada zateknem se tamo, uteknem u tu toplu ispovjedaonicu svog srca od šibanja vjetra, pokojih poslijegodišnjih hladnih pahulja i sličnih im saveznika. U strogom centru krije se jedan kafić drevne atmosfere i tamo sam uvijek dobrodošao. Sad, nažalost ili na sreću, tko će ga znati...
Oduvijek mi je bio simpatičan taj izraz u strogom centru grada - tako smiješan, a snažan pri izgovaranju. No, nećemo sada o mistici jezika, to su samo neke moje sitnice...
Kako da vam objasnim? Zavelo me drvo, ako ćemo iskreno...
Zavelo me drvo i njegova tajna upijanja, osluškivanja i darivanja, njegov čudan sjaj kada sustigne ga večer, a gazda zapali svijeće za neke drugačije razgovore. One šaputave...
A glazba, jao...
Nekako se stapa s drvetom, a to je afrodizijak u kojem mi i moja solo prisutnost blijedi kao dim cigarete kada diže se prema stropu. Tajnoviti sastojci ovdje se miješaju jednostavno: kutak separea u kojem sjedi samo mirisni zrak svijeća, trenutak potom jedno tijelo dok u ogledalu ispred razaznajem svoj lik, šalica kuhanog vina čiji miris primiče pažnju onih nekoliko zaljubljeno prisutnih, a sve popločeno lelujavim melodijama od kojih dlake na rukama ustaju i salutiraju naredniku imenom gospodin Čežnja.
Zasviraju tu kubanski svirači, na Ericu Claptonu požalim što nemam djevojku da s njom otvorim ples, pa se odlome neke orijentalne stvari, onako, samo muzika, bez riječi, uh te violine i gudači me dokrajče...
Vikinge, zelenu i hladnu Irsku upoznajem s Enyom, crnački blues i nije tako čest, ali ponekad iznenadi i lagati ću ako kažem da ne izmami pokoju podno obrva. Ali, najteže je kada krenu francuske šansone, kada Edit Piaf zađe glasom gdje ne bi smjela i kada mi s izlomljenim francuskim izlomi i moje dragocjene porculane dugo čuvane, dugo skrivane.
Kažem vam, taj vas lokal ne može ostaviti ravnodušnima, pa ako ikada zalutate u grad sa zagrepčanima u izumiranju, odlutajte u Miškecov prolaz i pronađite nekoliko dijelova sebe. Ili, pardon, možda je lokal mističan samo mojim genima, možda su za vas neki sasvim drugi uglovi...? Otmjeno je to mjesto, u to sam sada siguran, koliko to može biti, a da se riječ ne uvrijedi. Ali, ne pričam vam o ovom lokalu samo stoga što smo tamo, ona i ja, prvi put izašli na službeni ljubavni sastanak, ne... Ne pričam čak ni zbog toga što sam joj tamo prvi put dodirnuo koljeno i provukao ruku duž njene visoke krem čizmice. Sve mi se čini kako sam tamo činio mnogo prvih stvari, ali zabluda je to, i danas s njom činim prve stvari. Prve svađice su prošle, sada su neka prva mirenja...
Znao sam ja za taj lokal i puno prije no što me put doveo do Moje Kraljice...
Jedino što mi je otmjen postao tek nakon njenih laganih koraka...
Bila je sva smetena, plaha, a opet čvršća od mene dok smo u jedno, ono naše prvo tamo, siječanjsko predvečerje dodirivali i isprepletali svoje svjetove. O, još kakvo je to upoznavanje bilo, kao da su svi mišići tijela imali dodatni sat tjelovježbe, onako, kao kada u sedam ujutro istrčite na balkon u potkošulji, na vrlo kratko, tek da osjetite vrijeme i donesete odluku koju garderobu tog dana povesti u šetnju. Puno kasnije, a nešto prije svađica, rekla mi je kako dugo nije bila sigurna u moje osjećaje prema njoj. Valjda je stoga i imala odriješit nastup, kao da traži odgovore.
- Koga da pronađem za tebe? Od kuda da počnem?
A ONDA je uslijedila rečenica, jedna od rijetkih rečenica u životu koju sam izgovorio, a na koju sam bio ponosan.
- Pa... Ne idi dalje od ovoga stola.
U tom trenutku sam znao...
Kako je volim...
Pa se pitam, lutkice, kako to već tada nisi osjetila? Imala si zaljubljenog dječaka pred očima...
A takve sitnice se ipak teže propuste... Zar ne?
Eto, taj lokal je ponio jednu ljubav u anale svoje povijesti, a sada ga možda u sramežljivim intervalima posjećujemo naizmjence ona i ja. A Edit Piaf i dalje pjeva... Nekim drugim ljubavnicima...

Zadnje uređivanje Elysium : 26.02.2005. at 12:32.
Elysium is offline  
Odgovori s citatom