Quote:
Kentaurus kaže:
Gotovo svaki dan ljudi koriste riječ moral i donose moralne sudove no čemu to?
Za jedan čin uvijek će stotinu ljudi dati stotine moralnih sudova, neki će taj čin označiti kao amoralan dok će drugi taj isti čin smatrati potpuno ispravnim tako da je moral relativan pojam bez ikakve dvojbe.
Moralni sud se najčešće donosi jer proizlazi iz empatije, te osjećaja krivnje, no kad malo dublje analiziramo prirodu i mehanizam tih dvaju emocija možemo doći do zanimljivih zaključaka.
Recimo empatija, osjećanje i razumjevanje osjećaja drugih jest projekcija vlastitih emocija na drugu osobu tj. vidimo sebe i svoje osjećaje u drugima i tako doživljavamo emocionalne reakcije. Psiholozi tvrde da prilikom empatije uvijek projiciramo sebe i svoje emocije na drugu osobu, te da svaka empatija sadrži dozu projekcije. Dakle, prilikom empatije vidimo sebe u drugome, te suosjećamo i moralno djelujemo u skladu s time što je zapravo sebično jer moralno djelujemo zato jer osobu doživljavamo kao sebe.
Zatim osjećaj krivnje koji može biti iznimno destruktivan po psihu pojedinca izbjegavamo moralnim djelovanjem jer ne želimo osjećati krivnju. Dakle, opet činimo nešto kako bi se mi dobro osjećali.
Dalje imamo i religiozne moraliste koji čine dobro kako bi išli u raj što je opet egoistično.
No svega ovoga ljudi često nisu niti svjesni, već misle kako nešto rade dobro ne analizirajući zapravo dublje motive njihovog morala koji su često nesvjesni.
Što vi mislite, da li je moralnost zapravo maska za realiziranje svojih duboko sebičnih i ponekad nesvjesnih motiva?
Postoji li uopće čista(nesebična) moralnost?
|
Zanimljiva tema.
Pojmovi 'dobro' i 'loše' se mijenjaju ovisno o društvenim i kulturološkim mijenama, mentalitetu određenog plemena, dresuri itd.
Zanimljivo je recimo da je eksperiment o empatiji rađen već na jako maloj djeci da se proba valjda shvatiti da li je istina da se ljudi 'rađaju zli' što je naravno pogrešna premisa za takvo nešto jer ljudi se ne rađaju zli, već nas društvo odgaja ili utječe često na taj način da nas pretvori u ono što bi nazvali 'zlicama'.
Uglavnom, tim eksperimentom je ustanovljeno da se djeca rađaju sa empatijom i veliki postotak djece će uvijek imati potrebu kako da pomogne potrebitoj osobi u teškoj situaciji, tako i da kazni onu osobu koja je dovela prvu u tešku situaciju.
Isto tako djeca od rođenja imaju usađenu određenu vrstu rasizma što je u stvari samo pokazatelj da se lakše poistovjećujemo s onima koje vidimo sličnijima sebi.
Isto tako su dokazali da neće primati darove od zločeste osobe iako su brojniji od darova dobre osobe, no zločesta osoba to može kompenzirati na način da ponudi puno više ili kvalitetnijih darova od dobre osobe i onda će ipak izabrati dar od zločeste osobe.
Empatija je usađena u čovjeka ne kao čin sebičnosti, već kao svjesnost osobe sebe same. Ako smo mi u stanju osjećati bol i znamo koliko je to gadno, tada nećemo to priuštiti i drugoj osobi. Ne zato što smo sebični, već zato što smo svi mi u pravilu jedan organizam koji je rascjepkan, no povezan prilično i kolektivnom sviješću, a i na razne ostale načine.
Kada govorimo o nekoj 'dubokoj sebičnosti' tada govorimo o djelima u stvari preko kojih dolazimo do nečega na štetu nekoga drugog. Empatija samim time ne može biti sebična. To je samo naša definicija da bi rekli da ionako 'sve u životu činimo samo zbog sebe', no stvar je u tome da to nije sebičnost, već ljubav prema samome sebi što uopće nije sebičnost, već sasvim suprotna pojava.
Ljudi misle da sebični ljudi vole jako sebe. U stvari, ne vole se. Ljudi koji priskrbljuju sebi nešto na štetu svih ostalih su u stvari često iskompleksirani, nesretni, psihički nezreli ljudi. To je isto kao brkati školske bullye sa snažnim osobnostima. Oni su sve samo ne to. To su vrlo nesigurna djeca koja na pogrešan način skreću pažnju na sebe i treba im ljubav i priznanje izvana (od čopora) jer ne voli sami sebe. Grade se preko pogrešnih stvari.
Empatija je prirodna. U slučaju izostanka empatije dolazimo do psihopatije za koju se zna da je stvarna mentalna bolest od koje boluje oko 1% ljudi na planetu što znači da su oni svuda oko nas. Kada se snimi funkcija njihovog mozga, jasno se vidi da im određeni dijelovi u prednjem i sljepoočnom dijelu nisu uopće u funkciji, dok ljudima sa empatijom jesu.
Znači, imati empatiju znači biti normalna osoba. Nemati empatiju znači biti bolesna osoba. Biti psihopat povlači za sobom određenu vrstu ponašanja koja se upravo bazira na hranjenju ega. Psihopati najčešće niti nisu ubojice, već vrlo funkcionalni članovi društva, te često šefovi i direktori. Znaju sve zgazit ispred sebe do uspjeha uz laganje, manipulacije i lažni šarm.
Kada je moral u pitanju, za razliku od kulturološkog poimanja dobroga i lošega, te čak i mnogih zakona, on nije toliko sklon promjenama jer je duboko usađen u čovjeka od njegovog nastanka.
Pogledaj si seriju 'Better Call Saul', inače savršena serija i jedna od rijetkih koja ne vrijeđa inteligenciju gledatelja. Zanimljivo je što likovi nisu crno-bijeli, a još je zanimljivije kako mnogi gledatelji neke likove doživljavaju pozitivno, dok drugi gledatelji te iste doživljavaju negativno. To je recimo nešto što ne znam da je ijedna serija ikada postigla.
Odnos Saula koji je odvjetnik u nastajanju sa svojim starijim bratom koji je cijenjen i uspješan odvjetnik, prikazao je na odličan način veliki sraz između 'morala' i 'zakona'.
S jedne strane Saul je osoba koja će muljažama i mimo zakona napraviti svašta, no sve što radi neće na kraju biti nikada s ciljem da nekoga sjebe, već da napravi dobru stvar - bilo za sebe, a da pritom ne bude baš povrijeđenih, bilo da svi budu sretni. U jednoj situaciji išao je i svjesno sjebati samoga sebe da bi pomogao nekome drugome kada je vidio da je njegovo muljanje prešlo granice. Fora je da u stvari nije jasno vidljivo da je on duboko moralna osoba i pozitivac koji će doduše raditi sve mimo zakona ako treba da postigne neke stvari, no jasno je svjestan razlike između kršenja zakona i moralnog kodeksa koji je po prirodi usađen u njega.
S druge strane tu je njegov rigidni brat koji radi sve po zakonu i po špagi, a istovremeno to što radi često nije niti moralno, niti u redu, već upravo zbog toga ispada pizda od čovjeka kojoj osjećaj za moral ne samo da nije jača strana, već svoje komplekse iz djetinjstva liječi upravo slijedeći zakon točku po točku zbog čega nanese još više štete onima koji to definitivno nisu zaslužili.