Quote:
pavaogc kaže:
A da dodam radi potpunije analize petice; Pitagorejcima je 2 prvi ženski broj, 3 prvi mušk (jedinica je monada pa posebna) tako da je 5 broj ljubavi...
Dalje, razne religijske priče o postanku svijeta sadrže broj 5, 360 dana plus 5 kojih zasluže kojekakva počela u međusobnom nadmetanju, a podijeljeno s 5 72...
Kinezi baštine teoriju o 5 elemenata.
Ako bi prvi jing i jang, ili kakvo trojstvo il bilo sukladno jedinstvu tada možda nije za nastanak raznih priča nebitno to što slijedi četvoro djece; npr. Geb, bog Zemlje i Nut, božica neba, imaju – Ozirisa, Izidu, Seta i Neftis.
Potom su tu likovi koji znanjem i vještinama donose spas tijekom "borbe" bogova, odnosno nastupa zamjene vlasti netera nad zemljom i narodima, rođeni nerijetko iz odnosa smrtnice i Boga (Grci...). Pored svega imamo dva puta rođenog Dioniza, a i Atenu, iz očeve glave... Što je priča nevjerojatnija to je neter koje se "porodio" iz nje time veći...
Bi li nam Lacanovska analiza riječi mudrost pomogla u genezi različitih shvaćanja i načina štovanja iste?
|
Po mom mišljenju, lacanovska analiza bilo čega ne bi nam pomogla da shvatimo...bilo što. Religija i mitologija govore ponekad isto što i filozofija ali govore to slikama i emocijama, a ne izravno. Drugim riječima piče ti drito u mozak. Iznimka je u mitologiji jedino tajno znanje koje se kamufliralo mitološkim pričama. Npr. razna znanja o astronomiji, kao što je precesija ekvinocija, što su fino pokazali Santillana i Dechend u sjajnoj knjizi
Hamletov mlin.
Joseph Campbell je mislio da se jedino pravo znanje o ljudskoj egzistenciji može steći preko mitologije, a za filozofiju je smatrao da je puko "žongliranje pojmovima". Samo, treba znati da je on pri tome imao na umu anglosaksonsku analitičku filozofiju, koja se doista može svesti na žongliranje pojmovima. Ni on, kao ni većina angloamerikanaca, nije imao pojma o "kontinentalnoj" filozofiji poslije Kanta; drugim riječima, o spekulativnoj filozofiji.
Tako imamo u sredini filozofiju koja racionalno izlaže ono što znamo ili možemo znati; s jedne strane imamo mitologiju i religiju koje pričaju nešto slično u opernom stilu; i s druge strane imamo francuze koji su pretvorili racionalnu filozofiju u drugu vrstu opere, i svojim baroknim pretjeranim jezikom ponovno zamaglili ono što je jednom bilo jasno. Kad čitaš Derridu ili Lacana, to ti je kao da slušaš Hegela kako priča nakon što je pojeo canard a'l orange i popio 3-4 krigle piva (one švapske, od jedne litre!).